Iz arhive, piše: Marija Gudek, hagioasistentica

Čovjek je jedino biće koje govori; govorom on simbole i stvarnost stavlja u odnos. Uz pomoć jezika izlazimo iz nas samih i sposobni smo priopćiti se drugima. U hrvatskom jeziku postoji tridesetak grafičkih i fonetskih znakova – uz pomoć kojih možemo izreći beskrajno mnogo ideja i pojmova.

No, riječi nisu tu samo da bismo jedni drugima priopćili ideje i pojmove. One ostavljaju puno dublje tragove u svakome od nas. Možda toga u svakodnevnici nismo ni svjesni, kao što nismo ni svjesni koliko je važno kako se postavljamo prema riječima koje slušamo, odnosno koliko smo odgovorni za riječi koje izgovaramo.

MOĆ RIJEČI

Riječi mogu ohrabriti čovjeka, pomoći mu da ne klone u životnim teškoćama; mogu ga ugodno iznenaditi i razveseliti; riječi mogu čovjeka potaknuti na praštanje i odvratiti ga od osvete; riječima možemo ponovno izgraditi srušene mostove među nama.

Međutim, riječi mogu imati i destruktivno djelovanje. Svi mi pazimo na to kojom hranom hranimo svoje tijelo – pazimo na to da je ta hrana zdrava. Kad bismo pojeli pokvareno meso ili neku otrovnu biljku, jasno nam je što bi se dogodilo. Riječi su također hrana našoj duši, točnije, nama samima.

Zbog toga bismo još više trebali paziti na tu hranu. Odgovorni smo za to! Svakodnevno smo svjedoci kako je javni govor često optužujući, jednostran i ciničan, pa stvara podjele među ljudima. Gotovo je začuđujuće kako olako konzumiramo sve što nam se ponudi: od jutarnjih novina, crne kronike, afera…negativnog govora u tramvaju dok putujemo na posao… mrmljanja na radnom mjestu, ogovaranja, negativnih predviđanja… žute štampe, televizijskog programa koji sugerira tjeskobu i beznađe…

Osim što slušamo, u svojoj svakodnevici mi i izgovorimo puno riječi, možda i nepotrebnih, riječima i povrijedimo nekoga pokraj sebe ili unosimo bezperspektivnost. Odgovorni smo za riječi koje izgovaramo. Stara poslovica kaže: „Čovjek je gospodar riječi koje nije izgovorio, ali rob riječi koje su mu izmakle.“ Jesmo li svjesni da nas vlastite riječi ujedno i osuđuju?

Govor nas izdaje. Govorimo iz onoga što nosimo u svom srcu. Ono što je u srcu, bit će i ono o čemu razmišljamo. Te misli ćemo prije ili kasnije izgovoriti. „Pazi na svoje misli jer će postati riječi…“ kaže jedna izreka.

Sve počinje u srcu, a srce – to je središte našega bića. Ako je nečisto i nosi zle namjere o drugima, morat ćemo se naprezati da nas govor ne izda. „Dok je srce puno zla, postaješ zao i razaraš svoj život. A tvoj govor nikao iz zlog srca, truje ljude oko tebe.

Naprotiv, tvoje dobre riječi, tvoje dobre želje, sretne misli, čestite namjere, učinit će te krepkim, zdravim, obljubljenim, željenim čovjekom, kome će buduća pokoljenja zahvaljivati za svijetle tragove. Tvoje će riječi jačati ljude oko tebe. Bit ćeš blagoslovljen među ljudima. Pozvan si da baštiniš blagoslov.“ (Tomislav Ivančić – Srce je tvoje zrcalo)

PRIPREMA, POZOR, RIJEČ!

Kao što se predavač ozbiljno priprema za svoje predavanje, tako bismo se i mi trebali svakodnevno, već ujutro, pripremiti za izgovaranje, ali i za slušanje riječi:

1.Postati svjestan: ljubljen sam, vrijedan kao osoba, dragocjen u Božjim očima – to je temeljna istina o meni.

2. To je i temeljna istina o svakom čovjeku kojega ću danas susresti – zato ću mu
pristupiti s ljubavlju i poštovanjem.

3. U dubini svog bića svaki je čovjek dobar, međutim na razini na kojoj mi komuniciramo često povrjeđujemo jedni druge, ne razumijemo se… Svjesna toga, oprostit ću stare povrede, odreći se predrasuda i svakog animoziteta u odnosu na osobe s kojima ću se susresti.

4. Neću se „hvatati“ za pojedine riječi (posebno ako su negativne) – nastojat ću ispravno shvatiti poruku koju mi osoba želi uputiti. Ona se ponekad ne nalazi u izgovorenom, nego „između redova“. Treba je otkriti u podlozi izgovorenog.

5. Izbjegavat ću i slušanje i izgovaranje negativnih riječi, kritizerstvo i ogovaranje. Izbjegavat ću uzaludne i beskorisne riječi, ali trudit ću se da ne propustim izgovoriti riječi ljubavi, ohrabrenja, podrške… Također ću hraniti svoju dušu mudrim riječima.

Gabriel Garcia Marquez, kolumbijski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, pred kraj života napisao je pismo svojim prijateljima, neku vrstu oporuke. U tom pismu, između ostalog, ovako savjetuje: „Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im naglas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar. Nađi vremena i reci „žao mi je“, „oprosti“, „molim te“, „hvala“ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.“

IZ HAGIOTERAPIJSKE PRAKSE

Muškarac (I.B.) – 32 godine, dipl. ing. strojarstva, neoženjen, vjernik, kao razlog dolaska u Centar za duhovnu pomoć naveo je nezadovoljstvo životom i tjeskobu, najviše zbog toga što ne može ostvariti emotivnu vezu.

Već pri prvom susretu uočila sam da o sebi govori izrazito negativno: da ništa ne vrijedi, ni u čemu nije uspio… Ukazala sam mu na to da je postigao visoko obrazovanje… „ A, to…da, to sam uspio uz veliki napor, samo zato da dokažem svom ocu da mogu! Čitavo djetinjstvo govorio mi je: Nikad ništa od tebe! Vrijeđao me i podcjenjivao. Još mi njegove riječi odzvanjaju u ušima…“ Nakon što je to izgovorio – zaplakao je, što je bio očit znak da zbog tih riječi još uvijek osjeća bol duhovne duše.

Ne postoji roditelj koji ne voli svoje dijete, tako vjerujem da je i ovog mladića njegov otac volio. Želio ga je usmjeriti na pravi put, želio je da mladić razvije vrline i kreposti, da u životu ostvari svoje potencijale… ali to je činio na krivi način.

Ipak, negativan govor ne izgrađuje dijete, nego mu lomi krila. Do petnaeste godine dijete postupno stvara sliku o sebi na osnovi onih riječi koje sluša od svojih najbližih. Zato je važno djetetu ukazivati na njegovu originalnost i ni sa kim ga ne uspoređivati. Pomoći mu da prepozna svoje originalne talente i da ih razvija.

Djetetu često treba govoriti: „Ti to možeš! Uspjet ćeš! Potrudi se, budi odvažan i hrabar! Vjeruj!“

Riječi koje smo slušali u djetinjstvu duboko su utisnute u nas, poput programa na računalu. Mogli bismo slikovito reći da mi živimo i ravnamo se po tom programu. Ako je bilo puno negativnih riječi – i sami ćemo si kao odrasli ponavljati riječi koje smo slušali u djetinjstvu.

Bit ćemo nesigurni i stalno ćemo tražiti od drugih da potvrde našu vrijednost, ali i ostajati razočarani ljudima. Ako je bilo više pozitivnih i poticajnih riječi, bit ćemo sigurni u sebe i imati povjerenja u ljude.

Ako je u našem „računalu“ negativan program, kako ga izbrisati? To je nemoguće, ali rješenje je u upisivanju novog programa. Ako su me riječi ranile, sada treba pronaći Riječ koja će me izliječiti.

Bog mi upućuje riječ preko stranica Biblije. Važno je tu riječ naučiti čitati na osobnoj razini. Bog je Ljubav i svaka njegova riječ puna je ljubavi i nježnosti za mene. Riječi Božje duh su i život. Zato one naš duh čine zdravim i donose novi život.

Nakon što sam sve to protumačila, potakla sam tog mladića da sebe gleda kao dječaka kad je slušao negativne riječi i dubinom svog bića osluškuje riječi, na primjer: „Ivane, dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim…“ „Gle, u dlanove sam te svoje urezao… ti si moj…“ itd.

Nakon toga da te riječi izgovara na način: „Vjerujem da sam dragocjen u Tvojim očima…Vjerujem da sam Tvoj, da si me urezao u svoje dlanove… itd.

Poticala sam ga da prepozna sebe kao original, podsjećajući ga: Nitko između sedam milijardi ljudi na svijetu nije kao ti! Neki vrhunski Znanstvenik i Umjetnik tebe je baš ovakvim zamislio, stvorio i stvara, jer život je stalna mijena, zato i stalni rast. Bez tebe ovaj bi svijet bio siromašniji. Ti imaš talente i mogućnost da ih neizmjerno razvijaš; možeš postati velik samo ako tako odlučiš…“

Potakla sam ga da govori: „Ja to hoću, ja mogu, vjerujem da ću uspjeti!“
Hagioterapija je uključivala i potrebu da oprosti svom ocu. To mu nije bilo teško kad je prihvatio da ga je tata volio, ali to nije znao pravo pokazati. Dok je govorio negativno, zapravo mu je htio reći: „Sine, bojim se za tebe, bojim se da ne odeš na krivi put, a ja želim da budeš sretan, da uspiješ u životu!“

Nakon toga osjetio je slobodu u odnosu prema ocu. Rekao mi je: „Više ne osjećam onaj grč kad idem posjetiti roditelje; napokon tata i ja razgovaramo kao dvije odrasle osobe.“

Ovaj mladić je nakon hagioterapije promijenio sliku o sebi, ali i o svom ocu. Postao je radosniji, društveniji, sigurniji u sebe. Vjerujem da i ostvarenje emotivne veze (razlog zbog kojega je došao u CDP) više neće biti problem.