Piše Lana Poljak Branisavljević

LJUBAV BEZ MJERE

Jedna kratka priča ide ovako: ” Neki mladić, mogao je imati 24 godine, sjedio je u autobusu i odjednom povikao: ” Tata, gledaj, stabla idu prema nama!”. Otac ga je pogledao i nasmiješio se. Mladić i djevojka sa susjednih sjedišta prasnuše u smijeh zbog mladićeve djetinjaste primjedbe. Onaj mladić je opet povikao: ” Tata, tata, gledaj, oblaci idu za nama.” Djevojka se obrati mladićevu ocu: ” Zašto sina ne odvedete liječniku na pregled?” Čovjek se nasmiješi i reče: ” Upravo se vraćamo od liječnika, moj sin je izašao iz bolnice. Bio je slijep od rođenja i danas prvi put vidi svijet.”

Kako je lijepo znati se zadiviti svijetu koji te okružuje, a još ljepše znati prihvatiti čovjeka umjesto osuditi ga!

Naš profesor Tomislav Ivančić je u svojoj knjizi “Ostati uspravan” zapisao ovako: “Ljudi nas sude prema onome što vide izvana ili prema onome što su od drugih čuli o nama. Rijetko ćemo o sebi čuti neki objektivan sud. Ljudi nas pretjerano hvale zbog dara koji smo im dali ili nas pretjerano kude zbog neke pogreške koju smo učinili. Tko sluša ljude nikada neće doći do istine o sebi.” Što je to istina o nama? Tko nam je može donijeti? Tko to mene poznaje još prije mojih roditelja, još prije nego sam i sama znala za sebe? Svako dijete već od trenutka začeća zna za Stvoritelja, ono Ga prepoznaje, zna Njegovo lice i Njegov osmijeh…

I opet se danas iznova pitam: “Zašto mi odrasli tako lako zaboravimo Taj pogled, zašto nam postaju važnije materijalne stvari i brige, zašto ljudi jedni druge počinju “podnositi” ili kako bi danas to moderno izrekli “tolerirati”? Zar smo zaboravili da je Ljubav prije svega, da od nje sve drugo polazi i nastaje? Nije li Ljubav ono vrhunsko u nama što nadilazi puku toleranciju? Ja ne “podnosim” drugačijeg od mene nego ga ljubim! Pozvani smo ljubiti one koji su u potrebi, koji pate, koji lutaju i griješe jer ljubiti nekoga znači željeti mu dobro, vjerovati u njega, gledati ono dragocjeno u njemu “ispod” njegovih pogrešaka, radovati se njegovom uspjehu, no isto tako ga i upozoriti kada radi krivo ili srlja u propast.

U prirodi čovjeka nije da živi samo za sebe, niti pored drugih. Mi smo darovani jedni drugima i pozvani živjeti od drugih i jedni za druge. Za to nije dovoljno samo nekoga “podnositi” ili “umjetno” prihvaćati jer tu je pitanje našeg srca, a ne samo onoga što ustima izgovaramo. Srce prepoznaje ispraznu frazu i uvijek žudi za pravom Istinom pa čak i onda kada ju je ponekad teško čuti i prihvatiti. No, to je jedini ispravni put u Ljubavi. Pitamo se kako ljubiti onoga tko ti je “težak”, onoga koji te ostavio i otišao drugoj, onoga koji je kriminalac, koji te lažno optužuje ili je korumpiran, onoga koji proklinje, onoga koji ne priznaje da je Stvoriteljevo dijete, onoga koji agresivno nasrće na tvoja vjerovanja i uvjerenja?

Naviru mi tada riječi Isusa iz Nazareta: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!”.

A kako je On to ljubio? Bez računice, bez predrasuda, bez osude, bez nametanja krivnje, sućutno, iskreno, bezrezevno… U konačnici, dajući svoj život baš za svakog čovjeka. Imamo li mi hrabrosti i odvažnosti početi tako jedni druge ljubiti? To je pitanje koje se danas, dragi čitatelju, postavlja tvom i mom srcu… Zastani i promisli…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta