Piše: Lana Poljak Branisavljević

LJUBI GA!

Jedna priča kaže ovako: “Bio neki dječak vrlo nagle naravi, brzo bi planuo, a bijaše i svadljiv. Otac mu jednog dana dade vrećicu čavala i reče da svaki put kada se naljuti zabije jedan čavao u drveni plot kojim je bilo ograđeno njihovo dvorište. Dječak je već prvoga dana zabio dvadesetak čavala. No, s vremenom je shvatio kako je lakše svladavati srdžbu nego zabijati čavle. Nakon mjesec dana dođe on ocu s viješću da se toga dana nije uopće ljutio. Otac će mu: “Odlično, jako lijepo! Od sada svaki put kada se ne naljutiš izvadi jedan od onih čavala. Dječak se ubrzo ponovno pojavi pred ocem i reče da je povadio sve čavle. Otac ga tada uze za ruku, odvede ga do plota i reče:”Sine moj, sve si dobro učinio, ali pogledaj: naš plot je pun rupa, letve nikad više neće biti iste kao što su bile. Kad god u srdžbi kažeš nešto ružno, povrijediš ljude koje voliš, a to su rane slične ovim rupama.”

Pitam se, ima li čovjeka koji nije bio ranjen od drugoga? Ima li čovjeka koji nije drugoga povrijedio? Dragi prijatelju, sigurno i ti imaš iskustvo kako jako boli uvreda druge osobe, njena kritika, ismijavanje, krivo optuživanje, a još više kada te drugi uopće ne zamjećuje, kada ti svojim postupcima pokazuje da mu nisi bitan. Nije li to poput “čavala” iz ove priče koje je netko zabio u naše dostojanstvo, našu osobu, našu slobodu, naše povjerenje?

Zašto su ljudi sposobni jedni drugima činiti zlo? Zašto jedni druge tako lako vrijeđaju i obezvrijeđuju? Zašto jedni misle da su bolji i mudriji od drugih? Upravo je zlo u korijenu svakog razdora, svake svađe, svake muke, svake razvoda, svakog čovjekovog pada. Ono razara tebe koji si prihvatio tu uvredu, a još više i onoga koji to čini. Naivni smo svaki puta kada krenemo “tjerati pravdu”, kada krenemo uvjeravati druge kako krivo čine, kada se počnemo “duriti” i činiti stvari u inat. Logika duha je u potpunosti drugačija. Ona kaže: “Ljubi ga! Ljubi tog čovjeka!”. Uh, kako se ponekad to čini tako teškim i nemogućim, zar ne? No, ima li drugog puta?

Put duha je jedino Ljubav! Temelj je jedino i samo Apsolutna Ljubav! Može li tama ukloniti tamu? Može li se međusobnim optuživanjem riješiti svađa? Može li naša duša biti u miru ako nismo drugome oprostili? Zato je lijepo “očistiti” svoju dušu svaki dan od  mnogobrojnih stvari koje nas “prljaju”.

Zastanimo sada malo. Mirno sjedni i osluškuj što ti to tvoja duša sada progovara. Ima li u tvom životu rana koje te još peku? Znaš li da jedino Stvoriteljeva Ljubav može te ožiljke zaliječiti? Zazovi sada Njegovo ime, pozdravi Ga onako toplo i iskreno. Reci Mu: “Dopuštam ti, Oče, da staneš između mene i osobe koja me uvrijedila. Zagrli nas oboje. I jedan i drugi smo tvoja stvorenja, tvoji miljenici. Molim te da dodirneš moju ljutnju, srdžbu, razočaranje…Predajem ti svoja očekivanja o toj osobi.

Predajem ti svoje čežnje i želju da me razumije i da me prihvati. Želim je prihvatiti takvu kakva jest. Ozdravi moje duhovne oči, da počnem u toj osobi gledati ono dobro koje si u nju stavio. Zaliječi moju bol i nadoknadi svaku nepravdu koja mi je nanesena. Molim te, oprosti mi sve ono loše što sam o toj osobi izrekla, gdje sam i ja nju povrijedila…

Želim biti slobodna od svake gorčine. Želim tu osobu pogledati u oči i nasmiješiti joj se čista srca. Ti si Onaj u kome je moje dostojanstvo i moja ljepota! Ti me braniš i izbavljaš od svake negativnosti na koju me zlo navodi. S tobom mogu svaki odnos iznova graditi i ozdravljati! Probaj kroz neko vrijeme ovako praktično činiti…i promatraj što se to u tebi počinje mijenjati…

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.