Piše: Lana Poljak Branisavljević

NISI SAM

Podsjetit ću te danas, dragi čitatelju, na jednu priču koju si možda već negdje čuo ili pročitao, a ide ovako: Neki je čovjek usnuo san kako hoda pješčanom plažom zajedno sa svojim Stvoriteljem. Tragovi njegovih stopa i Stvoriteljevih stopa ostajali su u pijesku usporedno, jedni pored drugih. Čovjek tada shvati da je svaka stopa predstavljala jedan dan njegova života. Zaustavi se i pogleda unazad te počne ispitivati tragove koji su se gubili u daljini i primijeti da mjestimice nema dvostrukih otisaka.

Promisli iznova i shvati: Upravo kad mi je u životu bilo najteže, u danima moje tjeskobe, kušnji, sumnja, tuge i straha, drugih otisaka u pijesku nije bilo. Tada prijekorno kaže svome Stvoritelju: “Obećao si da ćeš biti sa mnom svaki dan, zašto nisi ispunio obećanje?Zašto si me ostavio sama kad mi je u životu bilo najteže, kad sam te najviše trebao?” Stvoritelj se nasmiješi i kaže mu: “Sine moj dragi, nikad te nisam prestao voljeti. Otisci koje vidiš u vrijeme tvojih najtežih dana, moji su…Tih dana sam te nosio na rukama.”

Život na zemlji nije ništa drugo nego koračanje iz dana u dan stazom života koja nam je dana, ukorak s našim Stvoriteljem. Čovjek sam ne može znati kamo treba ići, što je smisao i gdje je cilj njegova života. Upravo u tom ritmu naših koraka odvija se ljepota i neponovljivost našeg života. Samo jednom imamo priliku proći ovim danom, mjesecom, godinom. U tom zajedničkom hodanju naša duša osluškuje što mi to Stvoritelj govori i kamo me vodi i usmjerava. Zato je potrebno imati “otvoreno” srce, ali i “otvorene” duhovne oči i uši kako bi mogli gledati i čuti što je to ispravno, istinito, moralno, dobro i lijepo.

Vjerujem, dragi čitatelju, da i u tvome životu ima dana koji su ponekad ispunjeni mukom, težinom, nesigurnošću ili pak tugom. Možda si i ti, poput ovog čovjeka iz priče, koji put pomislio: Tama je prejaka, ja to ne mogu nositi…Pa zar me i Stvoritelj napustio?” Trenuci su to krika i vapaja u nama…No, ubrzo shvatimo da nas baš tada neka neprimjetna i neopisiva snaga nosi i nosi dalje i iznova i iznova pridiže, usprkos svim preprekama na koje smo naišli. To je upravo snaga tog zagrljaja kada nas sam Stvoritelj prima u naručje i nosi. I baš sada, baš danas tebi osobno poručuje: “Pa da te i svi ostave, pa da i sve propadne, ja tebe nikada neću zaboraviti niti napustiti!

Zato, neka se ne straši tvoje srce! Ja sam s tobom!”

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakLijek protiv beznađa
Sljedeći članakBEČKI VALCER DOBROTE
Lana Poljak Branisavljević
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.