Piše: Lana Poljak-Branisavljević

POVJEROVATI ISTINI

Jedna priča kaže ovako: “Neki čovjek se izgubio u pustinji. Potrošivši sve zalihe hrane i pića, vukao se po užarenom pijesku. Odjednom ugleda pred sobom palme i začuje žubor vode. Onako obeshrabren pomisli: “Ovo mora da je obmana.

Mašta mi predočuje najdublje želje moje podsvijesti. U stvarnosti toga uopće nema.” Buncajući tako beznadno, beživotno pade na zemlju. Malo zatim nađoše ga dvojica beduina. Bio je već mrtav. “Razumiješ li ti to?”, reče prvi. “Pred samom oazom, dva koraka od vode i datulja koje su mu skoro pale u usta! Kako je to moguće?”. Onaj drugi, mašući glavom, reče: “Bio je moderan čovjek.”

Čovjek današnjeg vremena često je taj “moderni čovjek” koji ne vidi istinu koja je pred njim. Kao da mu je lakše povjerovati u privid i laž nego u istinu – u istinu o sebi samome, u istinu o Stvoritelju, u istinu o svijetu u kojem živi. A koja je to istina u koju treba povjerovati?

Prije svega, da je u temelju svega što postoji Stvoritelj koji je početak i svršetak svega, u Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Da je On sama dobrota, istina i ljepota iz koje sam i ja stvoren. Da je moj život dragocjen i vrijedan i da se moj Stvoritelj za mene brine. Istina je da je Dobrota uvijek jača od svakoga zla, da su bolest i smrt pobijeđeni. Čovjek ima svoj razum, ali i intelekt. Intelekt je taj koji nam daje jasnoću i cjelovitost pogleda. Oslanjajući se samo na razumska uvjerenja čovjek gleda svijet parcijalno i biva uskraćen za ono bitno i dragocjeno. Kada bi hodali kroz život vjerujući samo u ono opipljivo i materijalno vidljivo zaista bi bili poput ovog putnika iz priče. Bogatstvo i ljepota duha nam je nadomak očiju i ruku.

Hoćemo li povjerovati u sve ono što smo dobili od Stvoritelja na dar ili pak tvrdoglavo i uporno tvrditi da toga nema i da je ono samo plod mašte? Hoćemo li konačno prihvatiti ljubav koja nas ljubi i uistinu zaživjeti svoje talente i darove? Hoćemo li krenuti za životom u punini i zagrabiti žive vode koja nas čini novima, svježima i odvažnima?

Odluči se danas, dragi prijatelju, hodajući “pustinjom” svoga života, posegnuti za onime što daje život, ne samo onaj materijalni na ovoj zemlji, već onaj vječni.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakOzdravljenje supruga – iskustvo hagioterapije
Sljedeći članakO kome ovisi tvoj život?
Lana Poljak Branisavljević
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.