Piše: Lana Poljak Branisavljević

UZDATI SE

Dragi vjerni čitatelju, lijepo je što se danas opet možemo susresti kroz ove retke i otkrivati ljepotu i bogatstvo duhovne stvarnosti utkane u nas.

Ovaj vikend pritisnuta jakim bolovima u desnoj ruci nisam se mogla samostalno obući niti počešljati pa čak niti oprati zube. Uhvatila me tuga, jad i samosažaljenje. Moram priznati da, iako radim u domu za starije osobe i svakodnevno se susrećem sa nemoći i krhkosti ljudskog tijela, uvijek me iznova iznenadi kako u samo jednom trenutku čovjek onemoća i postane ovisan o drugome.

Prolazeći kroz to iskustvo nemoći shvatila sam koliko ono istovremeno može postati i blagoslov.

Mi smo navikli biti snažni, samostalni, brzi, spretni, u konačnici, oslanjati se na svoje snage. No, ako smo iskreni prema sebi, onda ćemo si priznati da često živimo i radimo tako kao da sve samo o nama ovisi. Upravo ovakvi trenuci uvode nas u istinu o nama samima. Vrijeme muke tijela, a još više i psihe, upućuje nas da otkrivamo gdje je to uistinu izvor naše snage, razotkrivaju nam koliko je snažno ili pak krhko naše povjerenje, koliko smo spremni zagledati se iznad bolesti ili pak upasti u negativnost i pesimizam.

Kada doživiš da nešto ne možeš učiniti svojim snagama možeš postati ogorčen, frustriran ili ljut ili pak ući u poniznost i “progledati novim očima”.

Vjerujem da imate iskustvo kako nije lako zatražiti pomoć od drugoga. Samo ponizan čovjek zna reći: “Ja ne mogu. Molim te, pomozi mi!” U tom odnosu mijenja se i oblikuje i onaj koji prima i onaj koji daruje.

No, uvijek se iznova pitam kojom snagom se čovjek može pridići nakon pada? Kojom snagom izdržati fizičku bol? Na što se može osloniti kada se sve čini nestalno i nesigurno? Kako ozdraviti od nečije uvrede? Kako nadići strah koji nas obuzima?

Samo moj Stvoritelj poznaje čežnje moga srca, samo Njemu su znana moja previranja, pitanja i strepnje, moja lutanja i traženja. Nema drugog puta osim Njegovim putem hoditi i čvrsto Ga, baš poput djeteta koje drži majku za ruku, stisnuti za ruku i koračati sat po sat, dan po dan. On je jači od moje nevolje, moje boli i samoće. On me nosi i sa mnom kroz to prolazi. U Njegova obećanja se uzdam i u Njegovu riječ vjerujem!

Neka ti, dragi prijatelju, svaka prepreka na koju naiđeš bude prilika da ojačaš, da budeš nov i da se još više približiš svome Stvoritelju!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.