Piše: Lana Poljak Branisavljević

SLUŠAJ ME

Jedna istinita priča kaže ovako:”U jednoj obitelji mlada mama je u kuhinji pripremala večeru usredotočena na pripremu prženih krumpirića. Htjela je učiniti sve da njezina djeca budu zadovoljna. Najmlađi sinčić star četiri godine, pripovijedao je o događajima iz vrtića, o onome što je sve vidio i što su radili. Mama je odgovarala mrmljajući i mijenjajući ton da pokaže kako prati priču i suosjeća s njim.

Odjednom osjeti kako je netko vuče za haljinu i viče:”Mama!”. Mama kimne glavom i promrmlja nešto usput te nastavi dalje s poslom, no povlačenje za haljinu nije prestalo, a ni uporni dječakov poziv: “Mama! Mama!”. Sinčić je bio uporan pa je mama bila prisiljena sagnuti se da ga vidi. On joj svojim ručicama obuhvati lice, privuče ga svojemu i reče: “Mama, slušaj me očima!”.

I sama sam toliko puta bila baš poput ove mame iz priče, no ponekad se prepoznajem i u ulozi ovoga dječarčića. Baš svakome od nas je potrebno da ga onaj drugi čuje, ne samo svojim tjelesnim ušima već štoviše svojom dušom. Svojom dušom ja dotičem drugu osobu, iz svoje duše ja drugome progovaram, moja duša se drugome približava i njemu daruje. No,  mi tako često kao da nečujno prođemo jedni pokraj drugih, zar ne? Kao da smo se samo okrznuli jureći ka nekom poslu ili novoj obavezi, a čovjeka pokraj sebe ostavili “napuštenog”.

Promatram na svom radnom mjestu ljude u visokoj životnoj dobi i primjećujem da je susret, odnosno blizina drugoga ono za čime najviše vape. Žude za susretom s nekime tko će imati vrijeme za njih, da ih sasluša, traže nekoga kome će se moći pojadati ili pak pohvaliti nečime što su čuli ili učinili. Nije li i sa djecom upravo isto tako?

Najveća opasnost današnjeg čovjeka je ne vidjeti čovjeka pokraj sebe.

Tako je lako skliznuti u sebičnost ili pak samodostatnost. S druge pak strane često nas lomi preuzetnost. Sve moramo stići, sve ovisi o nama, toliko toga radimo istovremeno, a opet na kraju ne stižemo i u svemu tome “izvanjskome” izgubimo ono najbitnije, a to je taj “pogled u oči”. Sve su to, dragi prijatelju, zamke u koje se ne smijemo dati uplesti.

Samo je Jedan onaj o kome sve ovisi. To je moj Stvoritelj! U Njegovoj ruci su svi moji poslovi i planovi, On poznaje moje čežnje i sposobnosti. On će nagraditi svaki moj trud i napor prema dobru, umnožiti moje vrijeme i učiniti me efikasnijom. Predivno je kako On uvijek ima vremena za mene! On svakodnevno tepa mojoj duši: “Dragocjena si…”.

No, isto tako On me čini sposobnim ljubiti i upućuje me drugome. Poziva me da i ja otkrijem ljepotu i dragocjenost osobe koju je stavio na moj put, da u toj osobi vidim Njegovih ruku djelo, Njegovo ljubljeno stvorenje. I uistinu baš svaki čovjek nam je dar ako ga znamo primiti. Nije za to potrebno veliko znanje niti umijeće, dovoljno je otvoriti srce za tu osobu i reći joj: “Tu sam, slušam te! Želim biti uz tebe. Sve drugo sada može pričekati.”  Naši susreti, naši razgovori i zajednički obiteljski trenuci tada postaju mjesto zajedništva, ljubavi i promjena.

U danima koji su pred tobom, pronađi jednu osobu iz svoje okoline s kojom se možda već dugo nisi susreo i daruj joj svoje vrijeme, saslušaj je i promatraj plodove toga susreta. Bit će to bogatstvo za vas oboje! I ne zaboravi zamoliti Stvoritelja da bude s vama! On će se sigurno rado odazvati!

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.