Piše:Lana Poljak Branisavljević

DUHOM BITI MLAD

Danas je sunčan dan u Zagrebu, niti prehladan niti prevruć, baš onako “taman po mjeri”. Vrijedni fizioterapeuti dovezli su nepokretne korisnike u kolicima u vrt Doma za starije osobe u kojem radim. Vrt je prepun rascvalih ruža i raznolikih ukrasnih grmova, visokih stabala kao i onih mladih tek posađenih. Vjetrić lagano pirka i dok tako izdaleka promatram korisnike, pitam se što to čovjekovom životu daje smisao i onda kada više ne može stati na svoje noge i kada je toliko nemoćan da prinese šalicu sa čajem ka svojim ustima, kada mu se teško prisjetiti kako mu se zove dijete ili što je danas ručao?

Pitam se što tim osobama mogu reći kako bi im donijela radost u srce i na njihova lica? I dok polako prilazim stolu za kojim korisnici sjede vidim kako su me izdaleka zamjetili. Jedna gospođa Marija već viče: “Lana ide k nama!”.

Svakome od nas potrebno je da nas drugi zapazi, da nas netko treba, da nas pita kako smo, da nas pohvali, da nas zagrli, da nam se nasmiješi, da nam kaže da će sve biti dobro…Primjećuješ li i u tom nemoćnom čovjeku neizmjerno bogatstvo i blizinu samog Stvoritelja? Imaš li i ti u svojoj obitelji osobu potrebnu tvoje pomoći i brige? Znaš li je razumjeti? Prigovoriš li koji put svome mužu ili ženi kako te ne razumije? Ili pak svojoj djeci kako te ne čuju kad im nešto govoriš?

O, koliko puta se nađem u takvoj situaciji koja mi ponovno posvijesti: “Svome Stvoritelju si najbitnija! On te uvijek čuje! On te uvijek gleda! Zašto Njemu ne ideš često? Zašto od ljudi očekuješ da razumiju tvoju muku, umor, bol ili samoću? Samo On poznaje najdublje kutke i čežnje tvoje duše…”.

Znaš li, dragi prijatelju, u svom životu tražiti i osluškivati tu uzvišenu Misao koja ti pokazuje kako si dragocjen već time što si tu, već time što postojiš, bez obzira koliko si sposoban ili uspješan mjerilima ovog svijeta? Lijepo je što sunce miluje tvoje lice, što možeš osobu do sebe dotaknuti, što svojim pogledom možeš toliko toga reći, što si mlad onoliko koliko dopuštaš duhu da te čini mladim…

Kroz glavu mi prolazi misao: “I ovi ljudi preda mnom sada mogu imati komadić neba, jer nije to pitanje tijela već duha! Upravo smo pozvani jedni drugima ražariti ljepotu duha koja je u nama! To je ono za čim čezne svatko od nas! Čeznem čuti dobru riječ umjesto kritike i grubosti, čeznem da mi drugi donese mir, a ne razdor i svađu, čeznem da mi moj bližnji kaže istinu, pogleda me blago i ima strpljenja sa mnom. Čeznem da i ja budem takva prema drugima…

A ti, za čime tvoja duša čezne? Gdje ti otkrivaš smisao svoga postojanja? Uzmi komad papira i olovku pa zapiši: Moj život je dragocjen i vrijedan zato jer…A zatim ostani desetak minuta u tišini promišljajući o onome što si napisao…

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.