Piše: Lana Poljak Branisavljević

ODVEZATI SE

U susretima s ljudima primjećujem kako ima onih koji se uvijek iznova vraćaju na stara proživljena iskustva, više ona loša nego dobra. I baš poput brodova u pjesmi našeg velikog pjesnika Dobriše Cesarića “vječito snivaju kako se brodi, al’ njihova sidra mirno počivaju u plitkoj vodi. I tako u snovima gledaju sreću, a plovit se boje. Na jarbole šarene zastave meću – i stoje.

Sve ono za što se vežeš čini te sputanim, tromim i opterećenim.

Često nismo niti svjesni koliko stvari, naočigled sitnica, navika i iskustava nas može vezati da ostajemo stajati na mjestu, misleći da koračamo. Probajte se samo sjetiti kako nam se teško odreći nekog komada namještaja ili odjeće, kako smo skloni skupljati stvari pod izlikom da će nam možda jednog dana baš to trebati. Tvoj životni prostor postaje tada zatrpan i zagušen.

A zamisli koliko tek tih “starih prašnjavih stvari” guši našu dušu: uvrede koje smo od nekoga još u djetinjstvu doživjeli, neka svađa ili prepirka, ružna riječ koja se u tebe upisala, neki propust ili pad koji si doživio. Sve su to vezovi koji nas drže čvrsto privezane za obalu. I ostajemo na mjestu, ljuti na sebe i druge.

A nama je ploviti… i otkrivati predivna prostranstva i ljepote života, svoju originalnost i kreativnost.

Odvezati se znači biti slobodan, biti ono što jesi. Tada kao da kroz tebe prostruji neka nova snaga života. Kada se odrekneš onog starog i ustajalog, u tebi raste prostor u koji Stvoritelj može ulijevati nova i dobra iskustva. Ti postaješ zdrav i odvažan.

Samo malo je uistinu potrebno – odvezati se, zagledati se u pučinu i zaveslati. Stvoritelj te već čeka u čamcu.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.