Piše: Lana Poljak Branisavljević

BUDI TO ŠTO JESI

Podsjetimo se danas temeljne stvarnosti našega života, a to je – ja sam čovjek, stvorenje. Netko je mene prije dvadeset, pedeset, osamdeset godina stvorio. Netko je želio da ja budem, da ja postojim. U život sam pozvan, on mi je u ruke darovan. Ja nisam slučajnost niti plod ljudske želje.

I dok ovako polako iščitavaš ove retke može ti se učiniti, dragi čitatelju, da su to očite činjenice i tako jasne stvari. “Pa ja to znam!”, možda ćeš brzo reći. No, ne svjedočimo li često svojom svakodnevicom da živimo upravo suprotno od toga. Često mislimo i radimo kao da sve o nama ovisi, o našim naporima i sposobnostima. Kada upadamo u sažaljenje ili strah zapravo ne vjerujemo da naš život i sve stvoreno ovisi samo o Stvoritelju koji je jedini svemoguć i vječan.

Kao da zaboravljamo da postoji Onaj koji o svemu brine i u čijim rukama je baš sve. Biti čovjek znači živjeti darovano dostojanstvo, no koliko puta upravo to svoje dostojanstvo pogazimo i pristajemo na razne negativnosti i kompromise.

Zato je potrebno svaki dan iznova posvijestiti si – ja sam osoba, vrijedan i dragocjen. Ako je moj Stvoritelj za mene i uz mene, tko mi što može? On je moj štit i zaštita! Neću se bojati!

Nedavno sam pročitala jednu zanimljivu pričicu koja kaže kako je neki moćni vladar putovao pustinjom u pratnji duge karavane koja je prenosila njegovo nadaleko poznato blago: zlato i dragulje. Na polovici puta, iscrpljena blještanjem užarena pijeska, jedna deva iz karavane padne i više se nije dignula. Škrinja koju je nosila pala je i raspala se, a dragulji su se rasipali po pijesku. Kralj nije htio usporavati karavanu, nije imao zamjensku škrinju, a i druge deve su već bile preopterećene. S negodovanjem, ali i velikodušnošću, pozvao je svoje paževe i šritonoše da za sebe zadrže dragulje koje uspiju pokupiti. Mladići su se pohlepno bacili na škrinju i njezino blago, bez daha pretražujući pijesak, a kralj nastavi put kroz pustinju. Ubrzo osjeti da je još netko iza njega. Okrenuo se i ugledao jednog od svojih paževa, zadihanog i znojnog.” A ti?”, upita ga kralj, ” zar nisi ostao da nešto pokupiš?”. Mladić dostojanstveno i ponosno odgovori:” Ja slijedim svoga kralja.”

Koga ja slijedim u svome životu? Čija sam, čiji sam? Zastajem li i ja da skupim “dragulje i blago” koje mi prilike u ovom svijetu nude? Ili žustro i uporno jurim za svojim Stvoriteljem koji mi jasno podastire put kojim mi je ići, dostojanstveno i ponosno, baš poput ovog paža iz priče…Želim ti da zaživiš tu istinu svoga života, ljubljeni čovječe!

Za dobar dan – iz pera hagioasistentice

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.