Piše: Lana Poljak Branisavljević

ZNATI STATI

Živimo u vremenu u kojem je sve ubrzano i užurbano, sve mora biti zadovoljeno odmah i što prije. Već od najranijih dana djeca su izložena sadržajima koje se brzo izmjenjuju, sve se na gumb ili dodir mijenja ili dobiva. Djeca jure iz škole na treninge, s treninga na tečajeve stranih jezika, pa premoreni jedva čekaju vikend koji je pak ispunjen utakmicama ili natjecanjima.

Mi odrasli kao da više niti ne znamo raditi jedan posao, već smo stalno paralelno okupirani s više stvari. Sve manje smo strpljivi, sve teže nam je nešto polako i u miru učiniti. Imamo pomagala koja peru i suše rublje, mijese kruh, rade kavu, sama usisavaju stan, pa opet kao da nikada i nikako nemamo dovoljno vremena za sve…

Najveći problem današnjeg čovjeka jest što on nikada nije u onom trenutku u kojem bi trebao biti…A to zapravo znači da ne živi puninu svoga života, već preživljava, životari. Mi ili promišljamo o onome što je iza nas, što smo učinili ili zaboravili učiniti, tko nam je što i kako rekao ili pak jurimo prema onome što tek treba biti, pa se tjeskobno brinemo, planiramo i unaprijed opterećujemo.

O, kako je bitno za čovjeka da zna stati! Znaš li ti stati, dragi čitatelju?

Zašto juriš? Kamo stalno juriš?

U toj jurnjavi gubiš sebe i gubiš smisao svog života iz vidokruga. Tada kao da se svaki taj i najmanji posao čini silno važan i kao da će sve propasti ako ga ne napraviš. Ako danas još nisi pronašao vrijeme za svoju dušu sada to učini. Mirno sjedni u neku udobnu stolicu ili fotelju. Ugasi radio ili televizor i makni sve ono što te izvana rastresa. Povuci se u neki mirni kutak svog stana.

Umiri svoje tijelo. Sjedni uspravno, ruke mirno spusti u svoje krilo, možda će ti pomoći i da zatvoriš oči…Posvijesti si – ja imam svoje tijelo, moje ruke, moje noge, moje oči, moje uši, moja usta, moje srce, moja pluća…sve sam to ja. Kakav savršeno uhodani mehanizam, moje srce kuca bez da mu dajem naredbu, moja pluća tako ravnomjerno i pravilno rade, krv kola svakom žilicom moga tijela…Osluškuj svoje disanje. Osluškuj otkucaje svoga srca. Moje tijelo mene čini vidljivim, ono je moj ekran u ovome svijetu. Ostani tako nekoliko minuta…

Naše misli stalno nekuda jure i lete. Naš mozak svakog trena prima tolike i tolike informacije. Probaj umiriti sada svoje misli. Ti možeš donijeti odluku – odbacujem svaku negativnu misao, ne prihvaćam je. Odlučujem se sada za dobre, iskrene i zdrave misli. Ostani tako nekoliko minuta…

Kada umiriš svoje tijelo, svoje misli i emocije tada duh dolazi u prvi plan. Tada duboko u tišini otkrivaš najdragocjenije predjele sebe – ja sam osoba, nosim svoje ime i prezime, znam iz koje obitelji sam potekao i kamo pripadam, imam svoj rodni grad i svoju domovinu, svoje zvanje i zanimanje, ja nisam slučajno ovdje…Netko je mene želio. Moj Stvoritelj me poznaje. Njegova sam misao i djelo. Dopusti da tvoja duša upija te istine…

I tada nestaje sva ona žurba, sav umor i težina padaju s tvojih leđa. I iznova se pitaj vrijedi li bezglavo juriti ovim svijetom? Cijeli svijet zadobiti, a sebe izgubiti? Jedino kamo treba „trčati“ svaki dan iznova je u Očev zagrljaj…

Želim ti da se u tjednu koji je pred nama izboriš za to vrijeme i te dragocjene trenutke tišine od kojih ćeš živjeti…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.