Piše: Lana Poljak Branisavljević

RADOST DARIVANJA

Jedna anegdota kaže ovako: “Jednoga dana, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je brat vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. “Brate vrataru, znaš li kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svome vinogradu?”, reče seljak. “Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice?”. “Ne, tebi sam ga donio!”. “Meni?” ozarena lica će iznenađeni brat vratar. “Zar si ga baš meni donio?”. “Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio tražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.” Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica. Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s udivljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet. “Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!” Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijeg bolesnog brata i odluči: “Odnijeti ću ga njemu, neka se malo osladi.” Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnoga brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu da ga malo razveseli, a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno došao k bratu vrataru. Tako bi zatvoren krug, krug radosti.”

Uvijek me fascinirala ta prekrasna duhovna zakonitost – “Onaj koji daje, uvijek ima u izobilju“. Sasvim suprotna od logike svijeta u kojem živimo koji nas često uvodi u individualizam i samodostatnost, koji nas potiče na sakupljanje i stvaranje zaliha, u kojem je bitno štedjeti da bi nekad možda jednom imali dovoljno. No, još više od materijalnog davanja i odricanja od vlastitih stvari, novca i užitaka, čovjeka obogaćuje duhovno davanje i poklanjanje.

Puno puta sam bila u društvu u kojem je razgovor među sugovornicima svako malo bio prekinut telefonskim pozivima. Zato je upravo neprocjenjivo pokloniti nekome vrijeme da ga saslušaš i čuješ njegov vapaj, radosti ili promišljanja bez žurbe, sa punom pažnjom i otvorena srca. Puno puta u dječjim parkićima vidim roditelje koji tipkaju po mobitelu dok se dijete samo igra. Neprocjenjivo je pokloniti djetetu svu svoju pažnju i dati mu do znanja da vam je ono sada najvažnije. Na svom radnom mjestu susrećem obitelji korisnika koji svojim najmilijima samo ostave potrepštine na porti ustanove bez pozdrava, no vidim i one koji su satima spremni biti uz svog bolesnog roditelja i držati ih za ruku, dati od sebe ono što u tom trenutku mogu.

Kako je lijepo darivati sebe! Darivati drugima ono što smo i mi sami dobili od Stvoritelja na dar! Bez zadrške, bez kalkulacija, bez čekanja na uzvrat i nagradu… Dati drugome nadu u vremenima očaja, ljubiti kada se sve u nama buni, darovati oprost i otpustiti uvredu, ublažiti bol i “skinuti teret” s nečijih leđa… to je naše bogatstvo!

Imaš li, dragi prijatelju, iskustvo tog bogatstva, te istinske radosti srca? Kada čuješ riječ darivanje, da li se u tebi rađa otpor ili poticaj da kreneš činiti? Znaš li što sve možeš drugome darovati? Hoćeš li krenuti?

Na svakome od nas je odluka da li ćemo ono što smo primili i što imamo čuvati za sebe, graditi nešto samo za sebe, štedjeti se ili ćemo radosna srca davati i “rasipati” kako bi iznova i iznova mogli primati, kako bi iznova i iznova naša duša upijala smisao zbog kojeg je stvorena – ljubiti i biti ljubljen!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.