Piše: JH
Smjelost za pisanje ovog članka nalazim u profesorovim riječima: „Ono što je izliječilo vas, izliječit će i druge“. Vrlo rano sam se susrela sa problemima u prehrani i imam dugogodišnje iskustvo čitanja raznih članaka , „self help“ knjiga, stručne literature o prehrani i isprobavanja raznih metoda mršavljenja. Sistemom“pokušaja – pogreške“ postepeno sam dolazila do novih zaključaka sve dok nisam otkrila uzrok svog problema koji uopće nije imao veze sa genetikom ili sa činjenicom da volim jest. Svi vole jesti, samo razlikujemo one kojima hrana postaje ispušni ventil i one koji se hrane da bi živili i bili zdravi, a uz to poštuju i njezine društveno kulturne aspekte.
U mojoj obitelji hrana je jako bitna. Osim što svi volimo jesti, ručak je obrok kad smo nedjeljom svi na okupu. Hrana ima biološku i društvenu komponentu. Ona je na neki način tjelesna i duhovna. Osim što smo preko medija bombardirani receptima kako smršavjeti, kako postići idealan izgled također se i u mojoj obitelji tome pridavala velika važnost. Razne epifanije na tu temu bi se najčešće dogodile nakon višesatnog prejedanja. Mene taj problem nije dirao sve dok nisam ušla u pubertet. U tom periodu bila je nekolicina neugodnih događaja nakon kojih sam se povukla u sebe i svoj svijet. Osim različitih devijacija koje su se desile mome biću jedna od njih je i emotivno prejedanje. U hrani, točnije slatkišima, sam tražila užitak, utjehu i dobar osjećaj. Kako se radilo o povremenom prejedanju koje je pomalo prerastalo u naviku ipak se u samo manjoj mjeri odrazilo na moju liniju. No sasvim dovoljno kako bi završila na crnoj listi debelih balerina splitskog ansambla. Da, postojala je lista sa kilažom koju imamo i koju trebamo izgubiti izvješena na panou baletne škole. Bilo nas je dosta na toj listi što je našoj pedagogici bila inspiracija za postaviti dječju predstavu „Tri praščića“. Sa ponosom mogu reći kako sam bila alternacija glavne solističke uloge – glupog prasca.
Tako je sve počelo. Moj prvi pokušaj dijete bio je pojednostavljen. Naime, samo sam prestala jesti. Preko tjedna baka je bila zadužena za ručak, a kako nije baš obraćala pozornost nije primjećivala da sam svu hranu vraćala nazad u lonac. Nakon nekog vremena rezultati su bili tu, no osjećaj slabosti i vidnog gubitka kilaže zapazila je moja prijateljica. Prijetila je da će me izdati mami ako ne prestanem. Nisam se bojala što će mama saznati, nego što ću nakon toga morati prekinuti sa tim. Odlučila sam početi jesti, ali puno manje. Iako sam se pomalo vraćala starom načinu ishrane, moje tijelo je to stanje šoka popratilo povraćanjem, dužim gubitkom menstruacije i hormonalnim poremećajem. Iako je skoro željeni izgled bio tu (jer uvijek može mršavije) nastavila sam se kompulzivno prejedati. Tada sam shvatila da je upravo prejedanje moj problem jer se sa normalnom prehranom nisam debljala. Povezala sam da u trenucima kada to radim osjećam prazninu te da se ne radi o fizičkoj potrebi već o duhovnom i psihičkom problemu koji se manifestira fizičkim nekontroliranim prejedanjem sa slatkišima.
Ideal ljepote koji sam imala je bio izgled teško bolesne, anoreksične žene. Svaku putenost sam smatrala gadljivom, lijepo mi je bilo samo kad se kosti vide. S obzirom da sam probala ne jest znala sam da tako ne mogu stajati na nogama, prihvatila sam da nikada neću postići svoj ideal te je to urodilo nezadovoljstvom i iskrivljenom slikom sebe. No ipak sam nešto pametno odlučila. Ako već ne može biti savršeno, može biti najbolje što znam. Odlučila sam da ću birati zdravu hranu i prestat prejedat se pod svaku cijenu. Takav stav me doveo uravnoteženoj ishrani, ali nezadovoljstvo izgledom i moj ideal ljepote se nisu promijenili. Za to je ipak trebalo raditi na području duha.
Nakon jednog turbulentnog perioda života shvatila sam da ne znam tko sam i da zbog toga nikad nisam imala sebe niti voljela sebe. Bila sam jako nezadovoljna sobom, zamjerala sam si što nisam bolja, pametnija, ljepša, mršavija… Veliki zaokret na svim područjima u mome životu se dogodio kada sam doživjela da me Netko voli baš takvu kakva jesam. Znala sam da i ja moram prihvatiti sebe baš takvu kakva jesam, a ne onakvu kakvom se zamišljam, savršenu, sa Twiggy idealom ljepote.
Kada sam se prihvatila počela sam i voljeti sebe.
Iz te pozicije u kojoj volim sebe bilo je puno lakše odlučivati se za ono što je dobro za mene na svim područjima mog života pa tako i u prehrani. Stvari se nisu momentalno promijenile, trebalo je vrijeme u kojem prvo zapažam da radim nešto krivo, donosim odluku da ću to promijeniti te nalazim praktične načine za provođenje te odluke.
U odnosu prema hrani počela sam primjećivati pohlepu i uvjetovano ponašanje. Prepoznajem da nisam gladna, prepoznajem da mi kava škodi, ali svejedno pojedem više nego mi treba i popijem kavu. Zapitala sam se zašto to sebi radim ako znam da mi to ne čini dobro i zašto se ne uspijevam oduprijeti tome. Odluka je bila tu, samo ju je trebalo primijeniti na konkretne situacije, a to je bilo moguće tek kad sam prepoznala situacije u kojima padam. Nije svaki put uspijevalo, ali s obzirom na to da odluka nije bila vezana za krive ciljeve poput anoreksičnog izgleda, stati u traperice iz 5. osnovne i postizanjem neke zamišljene idealne linije, bila sam ustrajna. Odluka je bila ukorijenjena u samom bitku, ljubavi prema svome biću.
Prestala sam težiti zamišljenoj idealnoj težini, a odlučila izgraditi krepost umjerenosti. Biti, a ne izgledati! Prestala sam gledati na hranu kao neprijatelja koji deblja i koji je izvor utjehe i užitka već kao materiju prema kojoj se odnosim sa poštovanjem jer ona hrani moj duh i tijelo. Postavivši stvari na svoje mjesto na području duha, rezultati su se očitovali i na materijalnoj razini.
Svakako bi krivi zaključak bio da osobe koje imaju problema sa težinom ujedno nisu na području duha jake i zdrave. Mislim da ih samo uopće nije briga za to toliko da bi se potrudili poduzeti nešto na tom području i vjerojatno se nikad nisu susreli sa mojom baletnom pedagogicom. Također ne vrijedi ni obratno, tj. da svi koji imaju zdravu liniju su na duhovnom području zdravi. Fizički izgled je samo jedan od mnogih pokazatelja naše nutrine.
Potrebno je zavoljeti sebe baš takvog kakav jesi, a to je moguće tek kada uvidimo da nas Stvoritelj baš takvoga ljubi, smotanog, uplašenog, debelog, mršavog, nesavršenog. Meni je bilo jako teško priznati svoje nesavršenosti, a kamoli ih prihvatiti, ali to je jedini put prema promjeni na bolje. Uz prijateljevanje sa našim Stvoriteljem prihvatimo sebe baš onakve kakvi jesmo i tek tako ogoljeni, istiniti, vjerujući u njegovu bezuvjetnu ljubav možemo postati oni koji jesmo.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
