Istinitost jamči CHT koji je ustupio iskustvo. Podaci poznati uredništvu.
Znala sam da se na red za hagioterapiju čeka oko 2 mjeseca što mi je odgovaralo jer nisam bila sigurna da je to „prava stvar“ za mene. Čak i na sam dan termina razmišljala sam hoću li otići ili ne. Zašto i što se to u meni borilo?
Moji roditelji, što vlastitim izborom, što izborom svojih roditelja, pripadali su manjoj kršćanskoj vjerskoj zajednici. Vjernici koji su redovito odlazili na sastanke zajednice, trudili se zadovoljiti brojnim propisima i obvezama, govorili o ljubavi. Međutim, taj Bog koji ljubi istovremeno je okrutan s onima koji su neposlušni i koji doslovno ne slijede ono što zajednica za njih propisuje.
Odmalena se sjećam kako baka govori o strašnom kažnjavanju neposlušnih. Danas bih to ukratko opisala kao odgoj u kulturi straha. Cijelo vrijeme mislila sam da Božju ljubav trebam zaslužiti i osjećala sam da nisam dovoljno dobra.
Moji su se roditelji razveli te sam dodijeljena majci. Kako sam odrastala, bila sam u sebi podijeljena, unutrašnjost me vukla Stvoritelju. Oduvijek sam vjerovala da postoji, baš kao što postoji sav vidljivi svijet oko mene, ali Mu se zbog straha i nepovjerenja nisam mogla prepustiti.
Dečko s kojim sam se ozbiljnije povezala, danas moj muž, katolik je. Oprezno sam ga ispitivala o „njegovu“ Bogu i znali smo satima voditi vjerske razgovore. Moj muž vrlo je inteligentna, dobra osoba te je imao puno strpljenja i ljubavi sa mnom. Odlučila sam krenuti na mise nedjeljom, a onda i na župni vjeronauk. Bili smo blagoslovljeni svojim svećenikom, krasnom osobom prepunom duhovnosti. Jednoga svibnja primila sam sakramente i doista bila sretna. Moja slika Boga bila je poboljšana, međutim, duboko u sebi još nisam bila sigurna koliko ja to moram biti dobra da bi me On volio i koliko mi sudi, a koliko oprašta.
U kratkome vremenu doživjela sam nekoliko stresnih situacija koje su rezultirale mješavinom napada panike, straha i lagane depresije. Moja doktorica to je svela u jedan pojam: anksioznost. Borila sam se sa simptomima panike i straha nekoliko godina. Po prirodi sam, kako bi to moja baka slikovito rekla, „žilava“, tako da sam uprla sve snage kako bih pronašla rješenje novonastaloga stanja. Pročitala sam niz knjiga s različitih područja, naučila vježbe opuštanja, skretala si pažnju s bolesti na završetak fakulteta, polaganje vozačkog ispita… Trudila sam se biti zaposlenom i u godinama u kojima sam bila prijavljena u Zavodu za zapošljavanje. Nekoliko sam puta bila u Mariji Bistrici, molila krunice… Kako sam napade panike znala doživljavati u javnome prijevozu, počela sam ga izbjegavati sve dok ga potpuno nisam izbacila iz života. Tramvaj, autobus, lift i zaključani prostor plašili su me te sam svoj život organizirala tako da sve to izbjegnem.
Spoznala sam da su stresne situacije koje su mi se dogodile bile samo okidač nagomilanih neriješenih problema, sumnji, nepovjerenja, razočaranja, koji su sada izišli na površinu u obliku simptoma. Uvidjela sam da ću morati ući u sebe i upoznati sebe da bih znala što to trebam rješavati, na čemu raditi kako bih došla do zdravlja. U početku mi se to činilo ogromnim poslom kojemu nisam dorasla. Ali, svejedno, korak po korak, knjiga po knjiga, krenula sam na put. Otkrile su mi se mnoge istine i zablude koje sam imala o sebi i svijetu koji me okružuje. Nakon nekog vremena počela sam primjećivati kako sam manje umorna, kako jasnije razabirem svoje misli. Kao da mi se veo magle maknuo s uma. Svakodnevno pisanje postalo je neizostavni dio mojega života.
Jednoga poslijepodneva čitala sam intervju s poznatim pjevačem. Rečenica koju je izrekao kao da me pogodila ravno u srce. Rekao je: „Cijeli mi se život čini da između mene i Boga stoji religija“. Tada sam počela ozbiljnije promišljati o razlici između religioznosti i duhovnosti i tragati za odgovorima.
Dok sam dvojila trebam li otići na susret s hagioasistentom, zapravo sam se bojala da ću naići na religioznog čovjeka koji će govoriti o mojim grijesima i koji će mi više odmoći, nego pomoći.
Prvi susret s hagioasistentom bio je sasvim suprotan od onoga čega sam se bojala. Dočekao me čovjek koji je sabrano slušao što govorim, razmišljao o tome i poticao me na razmišljanje. Umjesto opomena netko mi je govorio o Stvoritelju koji samo ljubi, koji ne sudi nego spašava. Nešto se u meni promijenilo. Na jednom od kasnijih susreta, kada me upitao kako sam doživjela susrete s hagioasistentom, izrekla sam rečenicu koja je došla ravno iz srca: „To je susret s čovjekom koji je pun ljubavi i slobode, koji tu ljubav i slobodu želi podijeliti s drugima.“
Na svoju veliku korist poslušala sam sve upute hagioasistenta i počela svakodnevno barem 30 minuta, a često i duže, čitati i upijati rečenice koje su me posebno dirnule. Važnost aktivnoga promišljanja i „gutanja“ duhovnih lijekova gotovo da ne mogu dovoljno naglasiti. Svaki puta bih, radeći neku vježbu, uočila neki novi element. Pozitivno mišljenje i govor, oslanjanje na dobro, opraštanje, učenje vjere… sve su to dijelovi koji su se slagali u cjelinu. Cjelinu koja će utjecati na promjenu mene same. Nakon 10 dana aktivnog hagioterapijskog rada na sebi odlučila sam se na prvu vožnju autobusom.
Kada sam se napokon našla na autobusnoj stanici, ponavljala sam u sebi dio jedne vježbe: „Mogu jer je moj duh neograničen. Hoću – aktiviraju se sve stanice mojega tijela, sve snage moje duše, sve moći mojega duha. Ja uspijevam. Potrebna mi je čvrsta i ustrajna vjera da postignuto stanje zadržim“. Te večeri vozila sam se u nekoliko autobusa po nekoliko stanica. Nije uopće bilo strašno, štoviše, ljudi su bili potpuno nezainteresirani, a ja sam cvjetala od sreće. Ono što mi trajno ostaje iz tih novih prvih vožnja gradskim prijevozom jest to da sam povjerovala i učinila upravo ono što me plaši i što mi je neugodno, a u svojoj slobodi dozvolila sam Stvoritelju da mi pomogne. Napokon sam imala snage reći: „Hoću, idem, učinit ću što mogu, a onda sve prepuštam Tebi u ruke. Vjerujem Ti!“.
Nakon nekoga vremena sam ulazak u autobus ili tramvaj više nije predstavljao nikakav problem. Vozila sam se po gradu duž i poprijeko, ali, smetala mi je gužva. Kada bi se tramvaj napunio, ja bih izišla vani, „na zrak“. No, shvatila sam da aktivno vjerovanje uključuje činjenje upravo onoga što je teško i da me, kad dođem do dna, čeka moj Stvoritelj raširenih ruku.
Hagioterapija me dovela na put dubljeg praktičnog istraživanja duhovnosti – ne učenja o duhovnosti, iako je i teorija važna, nego njezinoga zdravog prakticiranja. Komunikacija sa Stvoriteljem na drugačiji način. Rezultat toga bio je taj da sam napokon dobila snagu i hrabrost za stvarno suočavanje s onim što me plaši. Ne bih govorila istinu kada bih rekla da je od toga trenutka sve idilično i da nema nikakvih prepreka, ali ujedno postoji i velika razlika u odnosu na moje ranije stanje. Sada iskustveno znam da je strah privid, laž, a osjetila sam da me moj Stvoritelj štiti, daje snagu i podiže me. Sada sam u stanju reći da hoću, mogu, vjerujem i to stvarno učiniti. Pa kada i padnem, idem opet, ne odustajem, imam volje i sve je nekako lakše. U stanju sam se smijati sama sebi. Ne vidim više bolest, nego napredak. Imam planove koje ostvarujem. Veselim se onome što će biti. Cijela se perspektiva promijenila. Ja se mijenjam.
Ako bih morala sažeti svoje iskustvo u nekoliko rečenica, onda bi to bilo: ma koliko god se situacija činila teška, dugotrajna, komplicirana, uvijek treba pokušavati. Da nisam otišla na sastanak s hagioasistentom, da nisam odlučila otići samo jednom vidjeti, i danas bih se pitala zašto Stvoritelj ne odgovara na moje molitve i zaobilazila javni prijevoz u širokom luku. Ponekad do rješenja dođemo brzo, a ponekad ga tražimo duže. Najvažnije je da ono postoji!
