Iz arhive, piše: dr.sc. Marko Alerić
Život ne možemo zamisliti bez komunikacije, slanja i primanja poruka, odnosno prijenosa misli, želja, potreba. Komuniciranje je toliko važno da nam omogućuje ne samo međusobno sporazumijevanje već i bolje upoznavanje sugovornika, ali i sebe, uočavanjem sugovornikovih i vlastitih osobina, mišljenja, motiva i sl.
Govor je opća, prirodna ljudska sposobnost, ali govor je i ono po čemu se razlikujemo od ostalih ljudi i čime najizravnije pružamo sliku o sebi. Govor nas vrlo brzo “odaje” i upotpunjuje sliku o nama, otkiva našu nacionalnu, regionalnu i socijalnu pripadnost, našu kulturu, emocije, namjere i dr.
Osim riječi, u govoru “govore” i boja i jačina glasa, jasnoća, ritam, naglasak, stanka, brzina itd. Komunikacija je iznimno važan proces u kojem vrlo lako može doći do poremećaja. Govor je, naime, nerijetko izvor nesuglasica, zabuna, problema, bilo zbog sadržaja poruke koja se priopćuje bilo zbog načina na koji se komunikacija ostvaruje.
Da bi govor bio uspješan, odnosno da bi poruka bila uspješno priopćena, ona od pošiljatelja do primatelja mora stići nepromijenjena, primatelj je mora razumjeti, vjerovati joj i ispravno procijeniti njezinu važnost. Osim toga, govor treba biti primjeren okolnostima u kojima se izriče, a govornik se treba pridržavati teme koju je najavio i vremena koje je za govor predviđeno.
Kako govoriti
Govoriti treba sažeto i razumljivo, navoditi argumente, dati sugovorniku priliku da iznese vlastita mišljenja i vlastita zapažanja. Na neki način pristati na ravnopravan odnos sa slušateljima, sugovornicima, odnosno za vrijeme govora ne pokazivati vlastitu nadmoć ili nadmoć institucije u čije ime govorimo.
Da bismo u govoru bili uspješni, trebamo govoriti ono što doista razumijemo i znamo, ono u što smo se kao u istinito doista uvjerili, kao i dati slobodu sugovornicima da ne prihvate naše mišljenje.
Slušatelje i sugovornike trebamo poštovati i cijeniti njihovo mišljenje, pa i kad se razlikuje od našeg. U razgovoru trebamo upotrebljavati riječi i izraze koji su i sugovorniku poznati. Trebamo uvijek biti uljudni, osobito kad se radi o prvom, kratkom, i možda jedinom susretu jer više nećemo imati prilike ispraviti možda loš dojam koji je netko o nama stekao.
Za vrijeme govora nije prihvatljivo vikom se suprotstavljati drugom mišljenju i došaptavati se s onima koji su nam u blizini. Ako sugovornik počne emotivno i temperamentno govoriti, povisivati ton i sl., moramo pokušati zadržati smirenost i ne prihvatiti njegov stil. U tom je slučaju sugovorniku dobro savjetovati da nam svoje mišljenje ili svoje nezadovoljstvo priopći u pisanom obliku.
Jezična kultura
Za govornika je važno i da bude procijenjen kao jezično kulturan. Pojam ‘jezična kultura’ ima šire i uže značenje. U širem značenju jezična kultura ne podrazumijeva upotrebu vulgarnih, neprimjerenih ili otrcanih riječi i izraza, kao ni upotrebu poštapalica, fraza i sl.
Taj je stupanj jezične kulture lako uočljiv i može se procjenjivati i u mjesnim govorima i u standardnom (književnom) jeziku. Jezična kultura u užem značenju ne podrazumijeva još ni upotrebu onog što se protivi normi standardnoga jezika i može se utvrđivati u svim govorenim ili pisanim iskazima koje je govornik ili pisac namjeravao oblikovati na standardnom jeziku.
Razinu tog stupnja jezične kulture nije lako odrediti, a to može samo onaj tko dobro poznaje ukupnu standardnojezičnu normu. Jezična nam kultura omogućuje ne samo da za vrijeme svoga usmenog ili pisanog izražavanja činimo manji broj pogrešaka već i da se lakše, točnije i jasnije izražavamo, te da budemo procijenjeni kao osoba čija je jezična kultura, a to dobrim dijelom znači i opća kultura, na višem stupnju.
Naravno, uspjeh govora ovisi i o slušateljima, sugovornicima. Zato se, kada smo u ulozi slušatelja ili sugovornika, za slušanje govora trebamo pripremiti upoznajući se s temom o kojoj će se govoriti. Govornika trebamo pažljivo (aktivno) slušati, biti spremni prihvatiti ono što smo čuli, promijeniti vlastito mišljenje (uvjerenje) ako nas govornik uvjeri u to da je ono neispravno, kao i biti spremni djelovati u skladu s novim mišljenjem (uvjerenjem).
Jezik i narod
Najbolje komuniciramo uz pomoć jezika, sustava znakova koji služi komuniciranju. Jezik je sustav u kojem vladaju određene zakonitosti, sastavljen je od znakova, tj. jedinica koje imaju izraz, npr. p + a + p + i + r i sadržaj ‘materijal na kojem se piše ili tiska’.
Najvažnija je jezična uloga komunikacijska jer jezik čovjeku omogućuje da stupi u vezu s drugim čovjekom, da mu priopći svoje misli i da sazna njegove. Ne postoji bolji oblik ljudskog sporazumijevanja i bolji način razumijevanja ljudske prirode od jezika. Jezik je nastao na osnovi „sporazuma“ koji su postigli članovi neke jezične (društvene) zajednice.
Zato su jezik i narod tijesno povezani, a svaki se narod najbolje služi svojim jezikom. Jezik je svakog naroda drugačiji, pa jezika ima otprilike onoliko koliko ima i naroda. Dakle, jezici se međusobno više ili manje razlikuju zbog toga što se više ili manje razlikuju i narodi koji ih upotrebljavaju: po sadržajima o kojima komuniciraju, kao i po načinima na koje misli iskazuju riječima.
Hrvatski jezik
Pod pojmom ‘hrvatski jezik’ mislimo na sve što je njime ikad izgovoreno i napisano, na sve njegove prošle, sadašnje i buduće mjesne govore, dijalekte, narječja, kao i na njegov standardni (književni) oblik. I među njima, u što se svakodnevno možemo uvjeriti, ipak postoje neke razlike.
U slučaju većih razlika, dolazi i do većih poteškoća u sporazumijevanju. Da bismo se u govoru ili pismu ipak mogli uspješno sporazumijevati, ponajprije u široj društvenoj zajednici kakva je država, bilo je potrebno oblikovati jedan tip jezik koji će za sve pripadnike zajednice biti isti, odnosno oblik jezika koji nazivamo opći, književni ili standardni jezik.
Takvim jezikom ne ovladavamo spontano, nesvjesno, kao zavičajnim, mjesnim govorom, već učimo iz normativnih priručnika: rječnika, gramatike i pravopisa. Trebamo poštovati svoj hrvatski jezik, prihvatiti činjenicu da su nam ga prethodni naraštaji darovali i tako nam omogućili da se zahvaljujući njemu uvijek prepoznajemo kao pripadnici hrvatskoga naroda.
Trebamo postati svjesni činjenice da nam hrvatski jezik omogućuje uspješno komuniciranje na području cijele domovine, s prethodnim i budućim naraštajima i da nas s njima povezuje.
A poštovanje prema hrvatskom jeziku najbolje ćemo pokazati učeći i poštujući njegova pravila, nastojeći se pravilno izražavati, ispravljajući pogreške, odnosno pazeći na pravilnost svake izgovorene ili napisane rečenice.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
