Prema predavanju hagioasistentice Lele Crnek
Pripremila: Valentina Vedriš
”Obitelj je u neku ruku škola potpunije čovječnosti. Ali da bi mogla potpuno
ostvariti svoj život i misiju, potrebna je dobrohotna izmjena misli, uzajamno
savjetovanje bračnih drugova i brižljiva suradnja roditelja u odgoju djece”
(Radost i nada, GS, br.52).
Te misli Drugoga vatikanskog sabora upućuju na razmišljanje o ulozi i vrijednosti obitelji bez koje ni jedan narod nema budućnosti.
Obitelj je tradicionalna ustanova, prva i osnovna stanica ljudskog društva. Znakovi vremena jasno pokazuju da je obitelj danas u krizi.
“Slobodna ljubav” i Božja ljubav
Najveće optužbe protiv obitelji proizlaze iz socijalno-liberalnog društva koje
zagovara ”slobodnu ljubav”. No, obitelj je odraz Božje ljubavi!
Ljubav je veliki Božji dar čovjeku da bi je on nesebično darivao dalje, svakom čovjeku, te se tako ljubav razvija i raste. Kršćanska je ljubav sveopća ljubav, opipljiva, stvarna i vidljiva, i odnosi se na sve ljude.
U potpunosti se razlikuje od takozvane ”slobodne ljubavi” koja nije ni slobodna ni sveopća, zapravo, nije ni ljubav jer je u svojoj biti sebičnost i nemoral. Da bi sveopća ljubav zaživjela u svakoj obitelji, potrebna je duboka preobrazba u načinu života obitelji.
Svaki je član obitelji osoba za sebe i da bi obitelj živjela u razumijevanju i slozi, važno je razumjeti i prihvatiti svakog člana obitelji, uzimajući u obzir vlastita iskustva i različitosti.
Važnost zrelosti i međuljudskih odnosa
Veliki problemi u obiteljskom životu nastaju onda kada se pojedina osoba u obitelji osjeća neprihvaćenom, nevoljenom ili na bilo koji način ugroženom.
Psiholozi to pripisuju nezrelosti osoba. Zrelost neke osobe jest njezina sposobnost da ostvari mogućnosti svoje osobnosti, odnosno da uspješno ostvaruje svoje ciljeve.
Psihologija razlikuje: fizičku ili fiziološku, intelektualnu, afektivnu i moralnu zrelost, te ih smatra najvažnijim čimbenicima sretnog obiteljskog života.Naprotiv, nezrelost osoba izaziva probleme i teškoće, a oni se najčešće odražavaju kao: unutarnja nesigurnost, bojažljivost, narcisoidnost, hvalisanje, paranoidnost…
Kvaliteta života u obitelji ovisi svakako o kvaliteti međuljudskih odnosa u samoj obitelji. Čovjek je u svojoj naravi biće odnosa i može se u potpunosti ostvariti samo kao osoba koja može komunicirati s drugima.
Tu podrazumijevamo ponajprije međuljudske odnose između muža i žene u braku, a potom između roditelja i njihove djece.
Ako muž ili žena u braku nemaju temeljnog povjerenja u same sebe, a time ni sposobnosti ni spremnosti da sebe daruju drugoj osobi, brak i obitelj će biti u velikoj krizi.
Roditelji i djeca pak, iako žive u istom svijetu, imaju potpuno različit pogled na taj svijet.
Prvi korak za bolje razumijevanje u obitelji jest da svi postanu toga svjesni i da ne smatraju ispravnim samo svoje poglede i stavove.
Otkriti svoju osobnu i konkretnu stvarnost
Dok psihologija govori o procesima psihe, pneumatološka antropologija ili znanost o čovjekovoj duhovnoj dimenziji (duhovnoj duši) istražuje i govori o uzrocima svega što postoji.
Kako bismo obnovili i stvorili bolju, zdraviju i slobodniju obitelj, potrebno je otkriti svoju osobnu i konkretnu stvarnost.
Svaki čovjek treba postati svjestan sebe, svoje jedinstvenosti, svjestan dostojanstva svoga slobodnog bića. I muškarac i žena su u sebi savršena bića stvorena na sliku Božju. Prema Bibliji, svaka jedinka u sebi je potpuna slika Boga.
Znamo da je čovjek čovjek samo po svojoj duhovnoj dimenziji, odnosno samo po tome što ima duhovnu dušu; on može misliti, govoriti, rasuđivati, stvarati i samo na duhovnoj razini čovjek se može razvijati i nadilaziti samog sebe.
Duhovna dimenzija je ona u kojoj čovjek može ispraviti svoju prošlost i kreirati svoju budućnost.
Svaki je čovjek samom sebi projekt na kojemu treba raditi; sebe čovjek treba promijeniti.
Kad sebe promijenimo, tada će se mijenjati i svijet oko nas, tada će se promijeniti i članovi naših obitelji. To je proces koji traje, ali treba vježbati i rezultati sigurni neće izostati.
Istinska je ljubav sloboda
Bit duha je sloboda od vremena i prostora, i zato je duhom čovjek uvijek svjestan. Duh odmah vidi cjelinu svega. Kada na racionalnoj razini počnemo analizirati stvari, obično sve zakompliciramo.
Svoga bračnog druga i djecu prestajemo voljeti u onom trenutku kada ih počnemo analizirati i prigovarati im.Tada smo raskomadali ljubav, a ljubav može biti samo cjelina, u njoj se ne može analizirati jedan dio. Ljubav je ili trajna, postojana, ili uopće nije ljubav, nego neki trenutni interes ili tek puko sviđanje.
Istinska je ljubav ona milost koju sveti Pavao hvali, ističući da je dobrostiva jer sve vjeruje, sve podnosi, svemu se nada, sve opravdava, da nikad ne prestaje i da bez nje sve što postoji ne bi bilo ništa (usp.1 Kor 13).
Čovjekov smisao jest darivanje u ljubavi, a odgovor dobiva u tome što je ljubav koju daruje silno potrebna drugome.
Kada postanemo svjesni da smo nekome najvažnije biće u životu i kada sami pronađemo nekoga pored koga smo toliko zaštićeni i sigurni da uz njega možemo preživjeti svaku, i najtežu situaciju, tada u nama nastaje sloboda.
A jedino u slobodi čovjek se u potpunosti može ostvariti kao čovjek.
U slobodi se odlučuje samo za dobro, za istinu, za ljubav i nadilazi sama sebe. Kada čovjek nije siguran da je voljen i prihvaćen, živi u strahu od gubitka ljubavi. Tada nije više slobodan pa postaje agresivan ili o nečemu ovisan.
Nekoga istinski ljubiti znači dati mu do znanja da nam je jako važan, da ga prihvaćamo baš onakvog kakav jest, da ga razumijemo, da pored njega možemo biti potpuno sigurni i uživati u slobodi.
Ustrajati u toj ljubavi znači mijenjati onoga pored sebe, jer duboka, istinska i postojana ljubav nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Paradoksalnost duha
Duhovna je zakonitost posve različita od zakonitosti tijela i psihe. Psihofizička dimenzija čovjeka vezana je uz materijalni svijet i egzistira na racionalnoj razini, dok duhovna dimenzija funkcionira po zakonitostima duha.
Filozofija nam otkriva da je duh bitak, a karakteristike bitka su da je cjelovit, dobar, istinit i lijep.
Iz toga proizlazi da čovjek živi zakonitost duha samo onda kada živi zakonitosti bitka.
Kada smo dobri, kada tražimo istinu, živimo u ljubavi, tada smo na strani bitka koji je neuništiv.
Ako je netko pored nas zao, nije na nama da ga osuđujemo, nego da ga stavimo u svoje srce kako bi naša ljubav i dobrota dotaknuli njegov duh, a on se promijenio.
Na psihofizičkoj, racionalnoj razini, teško je objasniti da na zlo ne smijemo uzvraćati zlom. No, prema zakonitosti duha, kada reagiramo zlo ili negativno, tada umnažamo zlo i time ujedno razaramo i sebe i one pored sebe.
Kada god o drugom mislimo dobro, onda umnažamo to dobro u sebi i u njemu i drugi se može mijenjati na bolje. To će nam biti lakše učiniti ako shvatimo da je drugi u svojoj nutrini dobar, da nas zapravo i voli, ali da je zbog nekih, sigurno teških, životnih situacija koje su ga duboko ranile, postao grub ili zao te nađemo sućuti za njega.
To je ponajprije zahtjev za tim da mi drugačije sagledamo čovjeka, da se najprije mi promijenimo prema njemu, pa da će onda naša promjena mijenjati njega.
Sve zapravo polazi od nas samih. Sve se mijenja ako se mi promijenimo.
To je paradoks i zakonitost duha.
Odgovorno roditeljstvo
Roditelji ne stvaraju djecu. U trenutku začeća prisutne su tri osobe: muškarac, žena i Bog Stvoritelj koji novom čovjeku ulijeva osobnost, intelekt, karakter, savjest…., odnosno duhovnu dušu.
Roditelji već od začeća imaju odgovornost za cjelovito, duhovno, psihičko i fizičko, zdravlje novog člana obitelji. Ako oni ne prihvaćaju dijete, ili su njihovi međuljudski odnosi poremećeni, dijete se može roditi s određenim traumama i okrnjenostima u duhovnoj duši.
U čovjeku je, dakle, od začeća upisana zakonitost bitka, prirodni moralni ili Božji zakon, i sve što mu se protivi stvara u čovjeku konflikt koji rezultira patnjom na duhovnoj razini.
Te patnje mogu u kasnijoj dobi rezultirati agresivnošću ili povučenošću u sebe, te ovisnostima svih vrsta.
Zato je vrlo važno prihvaćati tek začeto dijete, voljeti ga i upućivati mu lijepe riječi. Dijete to intuitivno spoznaje i u njemu se stvara stanje sigurnosti i mira.
Uvijek je važno znati da dijete nije vlasništvo roditelja, nego dar Stvoritelja koji im je to dijete povjerio da ga osposobe za život.
A osposobiti dijete za život znači dopustiti mu da razvija svoju osobnost i svoje talente, da jednostavno bude svoja osoba, a ne nečija kopija.
Djeci treba svjedočiti o tome kako je u životu najvažnije biti okrenut dobru, istini, ljubavi, povjerenju, da su to najvrednije kvalitete života i da se jedino takav život isplati.
Nadalje, od djece ne možemo tražiti ono što mi nismo u stanju učiniti, niti im smijemo lagati, jer ona itekako znaju što je dobro i ispravno. Svako protivljenje zakonitosti duha u djeci stvara pobunu.
Život je ulaganje
Da bi čovjek ostvario duhovno zdravu i sretnu obitelj, potrebno je da on sam ima smisao i da “odgonetne” kome zapravo pripada, koja ga to ljubav drži na životu i da živi u svijesti bezuvjetne ljubavi Boga Stvoritelja o kojemu sve ovisi.
Kada čovjek to intuitivno spozna, a onda to podigne i na racionalnu razinu, ima neoborive argumente za potpuno opredjeljenje toj apsolutnoj ljubavi i dobroti.
Postavši toga svjestan, čovjek zadobiva sigurnost, čvrsto stoji na tlu jer čovjek jednostavno ne može opstati bez nekoga tko ga voli.
Bog je jedino biće uz koje čovjek može preživjeti sve smrti i sve svoje krivice, jer Bog uvijek uživa u opraštanju, iznutra oslobađa čovjeka i spašava ga za vječnost.
Jedino uz Boga, Oca, Stvoritelja, čovjek može neprestano imati nove perspektive. A razvijajući se po tim perspektivama, čovjek otkriva svoj pravi identitet.
Bit čovjekova života jest stalni razvoj.
To je zapravo i odgovor Ocu, Stvoritelju za darovani život. Život je stoga šansa, uvijek novi izazov, kreativnost, stvaralaštvo, radost. Život je ulaganje, a ulagati u svoj život znači upravo svoj životni put pretvoriti u razvoj.
Za rješavanje životnih problema, kako pojedinca tako i obiteljskog čovjeka, potrebno je razmišljanje, vrijeme i ustrajnost. Čovjek današnjice na žalost nema vremena posvetiti se onomu što bi njemu i njegovoj obitelji osiguralo kvalitetniji život.
Tako problemi koji se javljaju u obitelji ostaju prisutni u našem životu i postaju prepreka duhovnom rastu i razvoju.
Naše je vrijeme naša odgovornost, a samo o nama ovisi na koji ćemo način organizirati i iskoristiti svoje vrijeme. Ono mora biti vlastiti odabir načina života i prioriteta.
I zato nije važno promijeniti stil života, nego je najvažnije promijeniti stav prema životu.
Želimo li živjeti život u razumijevanju, prihvaćanju, zdravlju, moramo razvijati sebe, svoj duh, a da bismo to mogli, potrebno je posvetiti se istini. “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8, 31-32).
IZDVOJENE REČENICE:
Da bi sveopća ljubav zaživjela u svakoj obitelji, potrebna je duboka preobrazba u načinu života obitelji. Duboka, istinska i postojana ljubav nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
