Sa 17 godina pohađala sam drugi razred srednje škole, u meni je tinjalo buntovništvo i pubertet. Krajem 1. razreda počela sam slušati „gotic“, „death metal“ glazbu i bila sam u društvu koje je izlazilo, slušalo tu glazbu i plesalo (skakalo, treslo glavom). Oblačila sam samo crnu odjeću i sve oko mene postalo je crno. Prije i poslije škole, svakodnevno bih se povukla u svoju sobu i slušala bih tu glazbu, osjećala se bezvrijedno, usamljeno, kao da je bolje da ne postojim, samo sam željela pobjeći od stvarnosti.
A s druge stane vrata bila je moja velika i radosna obitelj s kojom nisam pronalazila zajednički jezik. Molila sam se, išla nedjeljom na svetu misu, ispovijed, ali u meni je sve bilo prazno. Na kraju drugog razreda srednje škole primila sam sakrament svete potvrde i za poklon dobila knjigu prof. Ivančića: „Lijepo je što postojiš“.
Sto puta sam pročitala taj naslov, davao mi je osjećaj vrijednosti, a da knjigu nije trebalo ni otvoriti. Toliko puta sam je otvorila i prolistala bih te pozitivne misli za koje vjerujem da su se polako urezale u moje.
Nakon nekoliko godina čula sam više o profesoru Ivančiću, hagioterapiji, drugim knjigama. Krenula sam na susrete mladih vjernika, moj se život promijenio, vesela sam i radosna osoba koja svakodnevno odlazi na svetu misu, često na ispovijed. Život mi je prepun smisla, vjere, nade i istinske sreće.
S poštovanjem
Anđela Radović
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
https://hagio.hr/najave/otvorena-kampanja-za-otkup-prava/
