Piše: Tajana Philips, 2. točka formacije
Jedna sličica iz svakodnevnog života navela me da razmislim o svijesti i ulozi svijesti u životu. Naime, ove mi se godine dva puta dogodila sljedeća situacija: stajala sam na semaforu u automobilu, prva u redu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Vidjela sam potom, zeleno svjetlo, krenula, prošla raskrižje i čudila se zašto drugi iza mene još stoje. Potpuno sam nesvjesna bila da je zeleno svjetlo bilo namijenjeno vozilima koja su skretala lijevo, a ne meni i tako sam prošla kroz crveno. Dakle, vidjela sam neko zeleno svjetlo, ali moja svijest nije registrirala baš to svjetlo u njegovom značenju. Znači, sužena ili ograničena svijest može ugroziti i naš fizički život. Na primjer, jedan nepromišljeni korak radnika na skeli ili ruka kirurga vođena potpunim automatizmom može dovesti do tragedije. Ipak, automatizam pri obavljanju nekog posla je neophodan. Svaka naša radnja zahtijeva određeni omjer svijesti i automatizma i to dvoje je u neraskidivoj vezi. Za sviranje nekog instrumenta pokrete je potrebno toliko uvježbati da prijeđu u automatizam i tek onda je moguća svaka daljnja nadogradnja i interpretacija. Ili, kada dijete uči hodati osvještavamo mu svaki pokret, vodimo, pridržavamo, stavimo njegova stopala na naša i hodamo skupa s njim, bodrimo ga. Drugim riječima, dijete ponavljanjem i uvježbavanjem uči pokrete kako bi oni prešli iz područja svjesnog u nesvjesno, automatsko područje. Dakle, automatizam mora biti uvježban sviješću, opasnost je kada to nije.
Kako sam nastavnica klavira gotovo svakodnevno učenici mi na satovima govore: „ ali vježbao sam, doma mi je išlo, ne znam zašto mi sada ne uspijeva“. Ljute se na sebe, nekada i burno reagiraju a moje zaključke i nezadovoljstvo doživljavaju kao napad i brane se. Tu se već događa povreda osobnosti, tj. razočaranje, frustracija, ljutnja. Ja im kažem kako zaista vjerujem da su se trudili i pripremali za sat i pokušavam im objasniti kako količina vježbanja i kvaliteta vježbanja nemaju puno veze jedno s drugim. Puno se može napraviti u malo vremena, ali i obratno. Naime, kada s učenikom na satu nešto obrađujem uvodim ga u stanje prisutnosti, odnosno svijesti. Učenik je tada pažljiv, sluša, pokušava realizirati ono što tražim i uvijek u nekoj mjeri uspije odsvirati ono što kod kuće, za zadaću, treba uvježbati. Međutim, kada dijete dođe doma, često se ne uspije prisjetiti tijeka nastavnog sata niti metoda rješavanja problema. Iako ima upute zabilježene, notni tekst ispred lica, ono kao da gleda a ne vidi, sluša se dok svira, a ne čuje. Drugim riječima, dijete je rastreseno do te mjere da se ne uspijeva usredotočiti niti prisjetiti, odnosno sjećanjem osvijetliti ono što je na nastavnom satu doživljeno i stavljeno u pamćenje. Ovakav način rada može postati začarani krug i tada učeniku treba jako puno vremena da nešto savlada jer mnogo griješi, a često niti pogrešaka nije svjestan. To umara, cilj mu se čini dalek i neostvariv i posljedično dolazi do ranjenosti organa kreativnosti – gubitka motivacije, osjećaja nevrijednosti i nesposobnosti. Razvoj djeteta staje ili čak ono nazaduje.
Dovelo me to do zaključka kako je potrebno imati svijest o svijesti, odnosno o nedostatku iste i da je svjesnost također potrebno uvježbavati. Prije svakog posla ili odluke zapitati se: Što , kako , zašto, kamo idem, što želim ostvariti, koji mi je kratkoročan a koji dugoročan cilj, tj. vizija kojoj idem? Ovo su pitanja koja pale svjetlo svijesti. Bez svijesti nema plodova, bez plodova nema motivacije a bez motivacije nema rasta čovjeka.
Također, kada smo u stanju svjesnosti vrijeme kao da se umnaža. Sve što svjesno radimo dobro je, kvalitetno i učinkovito pa u malo vremena možemo puno toga učiniti. S druge strane, biti izvan svijesti, vođeni automatizmom, rasipamo i gubimo vrijeme ispravljajući brojne pogreške.
Profesor Ivančić kaže da „ čovjek nije samo svjestan nego je i samosvjestan. On ne samo da spoznaje i postaje svjestan objekata oko sebe, nego on spoznaje i sebe kao subjekta, postaje svjestan svoje spoznaje.“ Kaže i da je „ svijest svjetlo u kojem sve postaje prisutno i spoznatljivo. To svjetlo je duh i kao što se svjetlo ne vidi već vidimo osvijetljene predmete, tako i duha ne vidimo ali u duhu vidimo sve drugo.“ (Hagioterapijska antropologija). Razvidno je da je svijest presudan organ koji prožima čitavo naše psihofizičko ali i duhovno biće. Možemo li, stoga, kao duhovna bića provesti čitav život u nesvijesti? Dobili smo život – pitamo li se od koga? Dobili smo sposobnosti i talente – pitamo li se zašto? Kao pripadnici Crkve dobili smo sakramente – pitamo li se čemu služe? Zašto ljudi prolaze kroz život ne pitajući se ova pitanja? Očito, organ svijesti je ranjen!
Profesor Ivančić nadalje govori: „ Čovjek ima sadržaje, ali ih ne može aktivirati i upotrijebiti.” Nesvijest je mrak, tijelo bez duha. Zato čovjek često luta u tami ne bi li upalio svjetlo svijesti. No, ono se pali samo moralnom ispravnošću, otvorenošću dobru, istini i ljepoti i svjesnom odnosu prema Stvoritelju. Nesvijest je čovjekova odijeljenost od Stvoritelja, zlo, ateizam, agnosticizam i bijeg od moralno – etičkih odredaba. Ta svijest očituje ranjenost, ograničenu mogućnost spoznaje i nemoć uspinjanja na višu razinu spoznaje. Ta ograničenost nastaje ako čovjek nije naučio razmišljati, spoznavati, proširivati znanje. Svaka negativna misao, riječ i djelo troše snage života i ograničavaju svijest. Ako je svijest ranjena onda čovjek može biti zločinac a da to ne vidi, težak u braku a da to ne zapaža, bolestan za druge, ali nema svijesti o tome. Svjestan čovjek je sposoban, svestran, koristan, drag, poželjan u društvu. Zato je potreban moralan život i susret sa Stvoriteljem. „ ( Svestrana izranjenost čovjeka).
Nadodala bi kako je za skok u svjesnost potrebna misao, ali, kako dovitljivo kaže književnik i kršćanski apologet G. K. Chesterton: „Postoji misao koja spriječava misao. To je jedina misao koju treba spriječiti.“ Rekla bih da se radi upravo o misli koja spriječava svjesnost.
