Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Na hagioterapiju je došla djevojka koja se bojala zatvorenog prostora i smrti te je tugovala zbog neuzvraćene ljubavi i neslaganja s ocem. Bez pratnje nije ulazila u prijevozna sredstva, a kad bi bila potpuno sama gubila je svijest, zbog čega su suputnici pozivali Hitnu pomoć. Na medicinskim obradama nije uspostavljena posebna dijagnoza jer je sve upućivalo na stres zbog promjene mjesta boravka i posla te prolaznu krizu zbog prekida veze.
Hagioterapijskim upitnikom se doznalo da je kao djevojčica, tijekom cijelog Domovinskog rata, živjela u ratom zahvaćenom području. U tom razdoblju, otac se s fronta vraćao opterećen mnogim strahotama te je s vremenom postao agresivan. Jednom prilikom joj je liječnica (nesmotreno) rekla da bi uskoro mogla umrijeti zbog loše krvne slike. Konačni udarac joj je zadao prekid sa zaručnikom, s kojim je već planirala vjenčanje.
Hagioterapijska dijagnoza je upućivala na egzistencijalni strah zbog dugogodišnje izloženosti smrtnim opasnostima i nepovjerenje zbog narušenih odnosa s bliskim osobama.
Prvi dio hagioterapije obuhvaćao je posredovanje spoznaja (kognitivni aspekt) o smislu života i ljudskoj originalnosti te da svaki čovjek ima baš svoj životni put. Također se pojasnio smisao i put u vječni život te se govorilo se o Ocu koji je ljubav. Time joj se posredovala i Njegova bezuvjetna zauzetost za nju.
U svakom je susretu poticana na osobnu otvorenost Onome koji brine o njenom životu.
Zatim se dotaknuo i značaj Domovinskog rata u čijem žarištu je i sama bila dugo prisutna. Posredovanje vrednota pravedne i oslobodilačke borbe u njoj je potaknulo rađanje ponosa i odluku za praštanje, prevenstveno agresoru, ali i ocu.
Također, prihvatila je i praštanje (kao lijek) prema zaručniku te liječnici. U svijesti i slobodi preispitivala je svoje duboke čežnje, što joj je pomoglo da ne žali za dotadašnjim životom – postala je spremna nadvladati tuđu zloću i nebrigu i odlučiti se baš za svoj put, unatoč svim poteškoćama.
Ustrajnost u svakodnevnoj odluci za sebe i povjerenju u Stvoritelja uskoro su donijeli očekivane rezultate. Nakon četiri mjeseca osjećala se slobodnijom i radosnijom. Međutim, odgađala je trenutak ponovnog boravka u zatvorenom prijevoznom sredstvu pa je taj korak napravila zajedno sa hagioasistenticom. Njenoj sreći nije bilo kraja…
Potpuno je nestao strah od zatvorenog prostora, nadvladala je i strah od smrti, a odnos s ocem se poboljšao te je prihvatila prekid s mladićem. Otvorena je prema budućnosti i mogućoj novoj ljubavi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
