Piše: Lana Poljak Branisavljević
POKRENI SE!
Jedna priča kaže da je neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnom poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran. “A drugi?” upita kralj. ” Žao mi je, drugi se sokolić čudno ponaša. Nitko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.” Kralj sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no nitko nije uspio privoliti sokola da poleti. Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno riješio. Sljedećeg jutra kada je otvorio prozor začudio se kada je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabala u vrtu. “Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!”, naredi kralj. Doveli su mu mlada seljaka. “Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio?”. Mladić sramežljivo objasni: “Nije bilo teško, veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.”
Čini mi se kako mi ljudi često podrazumijevamo i sebe i svoj život. Prihvaćamo da smo tu bez puno pitanja, “usidrili” smo se u plitkoj luci i često nam godi biti u “plićaku” gdje je sve naočigled mirno i sigurno. Živimo u vremenu, no češće to vrijeme nosi nas nego što smo mi njega svjesni i što mi njime upravljamo. Prolaze nam dani i godine i svako malo uzdahnemo onaj svima nam dobro znani: ” Kako to vrijeme leti!”.
No, u životu svakoga od nas, postoje one situacije i trenuci koji nas primoraju na pokret, da zaveslamo iz tog plićaka prema pučini, da se suočimo sa vjetrovima života koji nas podižu iz tromosti i pasivnosti i pozivaju na hrabrost i odvažnost. Često se tada znamo ljutiti i negodovati, okrivljavati Stvoritelja koji dopušta tako nešto u našem životu i pitati se: Pa zašto se baš meni to događa? Čime se ja to zaslužio?”. To su situacije koje nas od “strašljivih” sokola koji sjede na grani, čine odvažnim, za let stvorenim. Nije li dragi prijatelju, život upravo to?
Mali svakodnevni zaveslaji, povjerenje da će sve biti dobro iako se u prvi tren tako i ne čini, upornost umjesto odustajanja, borbenost umjesto mlakosti, dopuštanje da na kormilu našeg života bude naš Stvoritelj, onaj koji može zaustaviti svaku oluju ili me pak kroz nju provesti i pokazati mi kolika je Njegova snaga.
Kada promatram svoj život mogu jasno iz iskustva izreći da su upravo ti teški i zahtjevni trenuci za mene bili blagoslov i dar. Strahovi sa kojima sam se suočavala jasno su mi pokazali da su moji temelji moga života itekako nestabilni i nestalni. To su trenuci kada počinješ otkrivati tko si, kada uviđaš kako su tvoji vjera i povjerenje krhki, kako si se do tada uvijek oslanjao na svoje snage i sposobnosti i konačno iskrena srca zavapiš: “Oče moj, gdje si? Trebam Te, silno Te trebam!”.
To je taj zaokret u nama, taj trenutak odluke za Dobro. Idem! Usprkos svemu! Znam bit će dobro jer je moj Stvoritelj dobar! Tada se čovjek mijenja, sazrijeva, uistinu počinje živjeti ono na što je pozvan. Biti dijete svoga Stvoritelja! Biti odvažan i hrabar, dostojanstven i mudar, inteligentan i kreativan! Promotri, dragi prijatelju, gdje je taj “plićak” tvoga života, gdje si to mlak i pasivan? Donesi odluku da ne želiš više ovako životariti…Pokreni se, zaveslaj, poleti, povjeruj!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
