Tomislav Ivančić, transkript
Makropatologija je besmisao života, ne znamo zašto živimo i koja je naša zadaća. Izlaz je u osloboditeljskoj makroterapiji – tražiti smisao, otkriti svoje talente. Nakon sabiranja treba tražiti smisao života, a to znači, stati tamo gdje se ne može ništa izgubiti, ništa upropastiti, ništa slomiti.
Temelj našeg života je postojanje, a to je filozofski bitak. Postojanje je apsolutno. Apsolutno znači da postojanje nikad nije nastalo i nikad ne može prestati, neograničeno je i ne može se ničim uništiti. Kad govorimo o filozofskom bitku, o postojanju u koje ulazimo i koje nam daje život, onda u teologiji govorimo, da je postojanje ili filozofski bitak, egzistencija, da je osoba i zato je normalno da svaki od nas intuitivno, intelektualno prepozna bitak, postojanje kao takvo. Mi znamo da smo došli na svijet u jednom vremenu i prostoru i da odlazimo iz ovog svijeta.
Mi znamo da smo jedanput ušli na neka čudna vrata, zvana začeće, pa rođenje, pa putujemo do drugih vrata gdje izlazimo iz svijeta, svijet je prostor kroz koji prolazimo. Tajnovito je to, koja su to vrata na koja smo ušli? Odakle smo ušli u ovaj život? I druga vrata su nam tajnovita, kad mi izlazimo iz ovog života. Što je to smrt kamo ta vrata vode? Jedna i druga su nam tako neobično zatvorena da ne možemo procijeniti, nikakva znanost nam to ne zna reći, pa ni filozofija, niti teologije ne zna reći gdje mi to nastajemo, što je to život, kud odlazimo.
Ako hoćete nekom djetetu u utrobi majke reći da postoji svijet i da postoji njegova majka, mogli bismo samo tako da odemo djetetu u majčinoj utrobi i da mu kažemo kako se ne treba bojati, kažemo da svijet postoji i kad se bude rađao, da to nije ulazak u ništavilo nego u ljepši život.
Svojim intelektom – umom čovjek prepoznaje bitak. U svojoj savjesti on prepoznaje glas bitka, u svojoj osobnosti prepoznaje kao svoga TI. Kao jedini TI od kojeg mogu dobiti sve podatke, jer svi su ljudi meni ti. Sa životinjom ne mogu razgovarati, biljke i životinje i kamen ne mogu pitati, ne mogu ni anđele pitati jer i oni su ograničena stvorenja. Samo postojanje mogu pitati tko sam i samo u njemu naći svoj TI, svoga partnera u razgovoru i razmišljanju.
Tko je izgubio smisao, on ima od čega živjeti (jer živi samo vegetativno, vegetira), ali nema za što živjeti, on je pao na razinu životinje i ne zna tko je, odakle je. U muci je, jer se boji raspadanja svoga života. On je nesretan čovjek i zato je neophodno vratiti se apsolutnom bitku. Smisao hodanja zemljom je usmjeriti se prema dobru, istini, ljepoti, ljubavi, vječnom, i dok smo na to usmjereni znamo smisao. Kad se usmjerimo prema zlu, negativnom, imamo od čega živjeti a nemamo zašto. Zato Hrvatska riječ smisao znači sa misao da pronađemo misao o sebi, kad nađemo plan o sebi tada idemo k cilju i postajemo vrhunski ljudi.
Smisao nam pokazuje da idemo k punini života da postajemo sve sretniji, sve zadovoljniji, sposobniji. Kad idemo prema starosti, možda smo fizički slabiji ali duhom jači, mudriji, bogatiji iznutra, svestraniji.
Dakle, smisao života treba tražiti, pitati se – zašto ja zapravo živim?
Zašto sam ja došla na svijet? A kad tako pitam onda ne mogu u sebi pronaći smisao. Što je čovjek umjereniji, to je kreativni, sretniji i mirniji i može uživati ovaj život, ne boji se što ide prema smrti nego se raduje jer će ući u jedan još ljepši svijet.
Ovdje na zemlji je život jako važan, i smisao našeg života na zemlji je:
– Vratiti se dobru,
– Kad izlazimo iz pojedinih razdoblja, misliti na to da smo izbačeni iz raja da ne bi uništili život,
– Da prolazimo iz jednog razdoblja u drugo, iz sekunde u sekundu da se neprestano kajemo, da neprestano činimo dobro,
– Da se suprotstavimo onome što su učinili Adam i Eva, suprotstaviti se grijehu.
Reći grijehu NE. „Pred tebe ja stavljen život i smrt, život biraj“ DA ja biram život i život u izobilju, vječni život.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)