Piše: Silva Vrdoljak
Vlastitom snagom čovjek ne može ovladati sobom, drugima i svijetom. Svaki čovjek doživljava svoju osobnu ugroženost. Znanstveni dokazi tu stvarnost potvrđuju da čovjek i dalje ugrožava sebe i svijet. Ne shvaća li čovjek prirodnost života kao i povijesnost svega što radi i živi može upasti u traume i strahove, koje ga učine defektnim i devijantnim. Naše reakcije su vidljiva strana dobra ili zla u nama, one otkrivaju ranu, traumu, mjesto i izvor boli, patnje, suza, krivica i čežnje za zdravljem duhovne duše. Sveti Augustin je rekao: svjetska je povijest borba između dva oblika ljubavi: ljubavi prema sebi – sve do razaranja svijeta, i ljubavi prema drugome – sve do odricanja od sama sebe. Ova je borba u tijeku i danas. Zlo se uvuklo u sve detalje svijeta, života, odnosa i htjenja. Kako stvoriti novog čovjeka, koji bi stvorio novo društvo? Treba neizmjerno puno dobrote da bi se oprali svi odnosi u svijetu i očistili od zla i patnji svi uvjeti života. ( usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom).
Svaki čovjek je na duhovnoj razini osobito ranjen. Ranjenost je čovjekova stvarnost. Duhovne traume su povrede duhovne čovjekove duše. One nisu bolest nego rana. Traume su poput koda koji bez čovjekove volje izaziva negativne reakcije u čovjeku. Redovito je čovjek nemoćan pred tim reakcijama jer one su poput mehanizma koji reagira na određene riječi, geste, situacije, i to agresijom ili strahom. (usp. T. Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija )
Izvori trauma na duhovnoj duši su čovjek sam, drugi ljudi i stanje svijeta. Čovjek sam sebe traumatizira kada živi lakovjerno, nemoralno, poročno, ovisnički, ne čuva zdravlje i ne trudi se oko humanog života. Drugi mu mogu zadati traume nevjernošću, uvredama, ponižavanjima, napadima, prijetnjama, zlostavljanjem, silovanjem, nepravdom, progonstvom, mržnjom. Čovjek može doživjeti traumu zbog smrti drage osobe, ratnog razaranja, zatvoreništva, prirodnih katastrofa, neke nesreće i bolesti. Svaka sposobnost duhovne duše može biti traumatizirana. Ipak, na traume ne reagira samo duhovna sposobnost već čitav čovjek kao osoba. Traume kao ranjenosti stvaraju u čovjeku živčanu i duševnu napetost, strah, tjeskobu i traže stalnu kontrolu, što čovjeka iscrpljuje.
Epigenetika, znanstvena disciplina u biologiji koja proučava sve ono što utječe na mijenjanje, izražavanje i očitovanje gena, a te promjene nisu uzrokovane promjenama u DNK nizu ( Waters 2010.) Epigenetika se usmjerava na promjene izvan DNK niza ( genotipa), odnosno promjenama ekspresije gena ( fenotipa). Te promjene mogu se prenositi s generacije na generaciju , ali ne klasičnim mehanizmima nasljeđivanja.
Novija istraživanja usmjerena na promjene u samom zapisu DNK pri iskustvu traume govore u prilog činjenici da su ljudi bića koja svojim okruženjem znatno utječu na promjene u tijelu. Jedno istraživanje proveli su Yehuda i suradnici 2016.g. na Židovima koji su preživjeli holokaust kao i na njihovim potomcima. Koristili su kontrolnu skupinu Židova koji nisu iskusili tu traumu kao i njihovi potomci. Žrtve holokausta kao i njihovi potomci imali su manju razinu kortizola, teže su reagirali na stres te izvještavali o većoj razini depresije i anksioznosti.
Hagioterapijski put iz traume u duhovno-antropološko zdravlje
Temeljno je za ozdravljenje naših trauma spoznati i u život provoditi ono što je dobro. Dobrota je prisutna, neuništiva, vječna. Dobrota je apsolutna te su sve traume privremene boli i muke. Ta vizija apsolutnoga i neuništivoga daje snagu da se zagledamo u ono dobro što imamo, podsjetiti se dobrih doživljaja iz prošlosti, nekog uspjeha, dobrog oslobađajučeg razgovora s nekim prijateljem. Dobro je podsjetiti se koji su sadašnji dobri doživljaji, šetnje u prirodi, ljepota prirode, dobar i ukusan ručak ili večera, dobra predstava, koncert.
Traumatični čovjek mora imati nekoga tko mu je prijatelj i tko ga opravdava. On mora imati nekoga tko mu posreduje ljudsko povjerenje iz čega onda čovjek može biti uvjeren u ono što mu se kaže i čega se u sebi ne treba bojati. Oni trebaju nekoga tko će ih uzeti za ruku, udahnuti motiviranost, pokazati mogućnosti, nadahnuti im povjerenje u njihove sposobnosti te ih pokrenuti. Potraži pomoć.
Sljedeći korak je ući na vrata dobrote. Najbolji način kako ući u dobrotu je da se trudimo ostati skoncetrirani samo na dobro, na ulazak u područje apsolutne dobrote. Budući je dobro apsolutno, ono brzo ispunjava u čovjeku sve predjele duše gdje je nastao manjak, gdje je razorena cjelina neke sposobnosti duhovne duše.U početku možemo doživjeti kako je sabranost teško postići, brzo se rastresamo. Potrebno je biti zato uporan, činiti to više puta u danu. Iskustva pokazuju da se tako rađa boljitak za čovjeka.
Zatvarati izvore zla koje ulazi u nas kroz misli, riječi , djela i propuste je naš svagdašnji put i iskustvo. Naša duhovna dimenzija poznaje i mnoštvo drugih načina i mehanizama kako da se oslobodimo od teških misli i strahova.Umjesto gledati u traumu pogledaj što novo možeš kreativno načiniti. Posvijesti si tko si i da Stvoritelj stoji na tvojoj strani baš onda kad se sve uroti protiv tebe.
Dobrota je i osoba, a to je Stvoritelj. Zato je ulaženje u dobrotu stvaranje prijateljstva s Njime. On se raduje našem napretku jer nas je On stvorio. Mi u svom središtu nismo sami. Imamo za svog saveznika Svemogućega.
Iskustvo da nismo sami u svom središtu pokreće snagu naše duhovne duše te se ne trebamo prepuštati fatalizmu, kao i mislima da smo determinirani djetinjstvom, odgojem , iskustvima života i zadobivenom traumom. O čovjeku ne odlučuju psihofizičke i psihosocijalne uvjetovanosti, nego njegova duhovna dimenzija. Duhovna dimenzija seže dublje od psihofizičke i socijalne razine u čovjeku i odlučuje o čovjekovoj budućnosti.
Epigenetika jasno uči da tijelo pamti, ali ne materija već životni duh koji oživljava tijelo. Naš duh nosi arhivirane dobre i zle doživljaje, lijepe i negativne riječi, tužne, stresne i radosne susrete. Duhovno pamćenje zapisuje i zadržava duhovne procese u čovjeku, događanja u sposobnostima duhovne duše, duhovne čežnje, vizije, čovjekov plač i kajanje, njegova nadahnuća, vapaje, čežnju da bude ljubljen, povjerenje, njegova nadanja, Stvoriteljev govor u savjesti, fine međuljudske neizgovorene vapaje duše.
Bitan korak ka duhovnom zdravlju je otkriti i priznati zbog čega su naše reakcije negativne. Zapamćeno zlo je poput tempirane bombe. Teški traumatski sadržaji u pamćenju se privremeno zaborave, postanu podsvijesni ili nesvjesni. Iako nesvjesno ono duhovno čovjeka umara, iznutra muči i čini neraspoloženim i nesposobnim za napore i inicijative. Važno je stoga negativne sadržaje izbaciti iz pamćenja, odnosno iz njih izbaciti zlo i osjećaje krivice. Njima treba oduzeti snagu razaračkog djelovanja. No, pri tome treba biti vrlo oprezan. Ako je previše snažnih negativnih sadržaja u pamćenju, tada posvješćivanje njihova sadržaja može stvoriti šok i učiniti čovjeka još bolesnijim. Zato prvo trebamo doći do iskustva bezuvjetne ljubavi Stvoritelja, a tek nakon toga odluka i put praštanja ili put pokajanja ukoliko smo sami bili izvor traume. Zato je u hagioterapijskom putu do zdravlja pamćenja jako bitno.
Poštovani čitatelju, pamćenje i sjećanje najbolje se ozdravljaju tako da se unose zdrave i dobre misli u pamćenje, da govoriš pozitivne riječi, da izgovaraš riječi nade i povjerenja te da se odlučuješ svaki dan činiti nekome dobro. Još snažnije ozdravlja pamćenje i sjećanje, ako svaki dan uvježbavaš neku vrlinu, ako se znaš svjesno pred Isusom iz Nazareta kao osobom pokajati za svoje krivice, ako oprostiš drugima i zamoliš ih da i oni tebi oproste. Memorirati tekstove koji ohrabruju, imati nekoliko mudrih anegdota, znati ispričati neki vic i osobito utrenirati naviku da se na svoje pogreške i samosažaljenja nasmiješ. Zašto? Jer to najviše pomaže da duša shvati i prihvati, kako Stvoritelj vodi tvoj život i sve trenutke, te da će sve biti dobro. Time liječiš dušu i budiš mozak i psihu, osobito emocije da i one ozdrave. ( usp. T. Ivančić, Hagioterapija PTSP-a )
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.