Piše: Marina Ćavar

Danas se susrećemo, možda više nego ikad, s besmislom života, te s rastućom brojkom suicidalnih osoba čak i u zemljama kao što su Australija ili Švicarska. 

Ono što zabrinjava jest i kako veliki broj starijih osoba u razvijenim europskim zemljama pristaje na eutanaziju, koja je prekid vlastitog života dobrovoljno, naravno ovdje mislimo na slučaj kada sam bolesnik donosi takvu odluku. 

Austrijski neuropsihijatar Viktor Frankl se pita može li vrijednosna bilanca života ikada biti tako negativna a da bi daljnji život morao izgledati bez vrijednosti? 

On spominje tzv. bilančno samoubojstvo – čovjek se samo na osnovu bilance koju izvlači iz cjelokupnog života može odlučiti na svojevoljnu smrt. Posebno to vrijedi za tvrdnju kako je neko životno stanje bezizlazno, te bi samoubojstvo bilo jedini izlaz. Isti autor sumnja kako bi čovjek uopće mogao biti u stanju s dovoljno objektivnosti sastaviti ovakvu životnu bilancu. Nitko ne zna unaprijed je li takvo uvjerenje objektivno i opravdano, ili bi već kroz događanja sljedećih sati bilo opovrgnuto, i to baš u onim trenucima koje više neće doživjeti.

Ovdje se možemo prisjetiti priče koju je često ponavljao profesor Ivančić, o djedu i unuku. Djed je bio u teškom stanju pred smrt, u bolnici. Jednog dana došao mu je unuk i oštro rekao: „Djede, ustani, moraš kući, pokvario mi se bicikl.“ Sljedećeg dana djed je izašao iz bolnice. 

Samoubojstvo nikada nije opravdano, jer nas onemogućava da sazrijevamo i rastemo u vlastitoj boli, ističe Frankl. Čovjeku kojemu je dosadio život, treba putem stvarnih argumenata ukazati na bezuvjetni smisao života. Samoubojstvo ne može riješiti nijedan problem. Frankl navodi primjer šahista, koji baca figure s ploče, kada mu se problem postavljen pred njega, učini pretežak. Samim time, neće riješiti problem. Kao što se šahist ne pridržava pravila igre, tako i čovjek koji bira vlastitu smrt krši životna pravila igre. Ta pravila od nas ne zahtijevaju da uvijek i svugdje pobijedimo, već da nikada ne odustanemo od borbe.

Važno je pokazati bolesniku životni sadržaj, cilj i svrhu toga života, da pred sobom vidi određenu zadaću.

Frankl citira Nietzschea: „Tko mora živjeti sa Zašto, može podnijeti gotovo svaki Kako.“ Gledajući život kao zadaću proizlazi da život postaje to smisleniji što biva težim. Pacijenti tako prelaze iz stanja trpećeg patiensa, u stanje djelujućeg agensa(1).

Profesor Ivančić navodi kako je čovjekov život dar Stvoritelja, koji mu je udahnuo životvorni dah u trenutku začeća, i stoga čovjek jest osoba, ali nema osobu, ta osoba je na neki način vlasništvo samog Stvoritelja, koji čuva čovjekov život, i čovjeka ljubi više nego on sam sebe. I zato čovjek može počiniti suicid, dakle, prestati ljubiti svoj život, no Stvoritelj ne može prestati ljubiti čovjeka.

Nemoguće se utrnuti zauvijek, nemoguće je sebe uništiti, jer je bilo vrijeme kada nisam postojao, ali više ne postoji vrijeme kada mene neće biti, da li u ovom zemaljskom životu, ili onom vječnom. Od trenutka začeća počinjem postojati i od tada moja je egzistencija vječna, egzistiram li i u ovom kompletnom materijalnom, tjelesnom obliku ili ne. No, kada donosim odluku za suicid, tada donosim odluku za takvu vječnost koja je manjak života, dobrote, istine (jer suicid je obična laž kako moj život nema smisla! Itekako ima smisla, ali ga ja možda zbog trenutnog stanja nisam svjestan, dakle i moja svijest, kao duhovna sposobnost je okrnjena) i onda je ta odluka trajna i neopoziva, jer ni Stvoritelj ne želi spriječiti čovjeka u njegovoj slobodnoj volji.

Zato je odluka za život, za svjetlo, za dobrotu, uvijek prava odluka, bez obzira na trenutno stanje koje nas okružuje, jer nam osigurava dobar i bogat život u besmrtnosti, u ljepoti Stvoritelja.

Život je vrijednost bez cijene – tko bi mogao izmjeriti vječnost kojemu život pripada? Neprocjenjiv je gledajući i s psihijatrijske strane, a itekako s hagioterapijske.


(1) Viktor, FRANKL, Liječnik i duša. Temelji logoterapije i egzistencijske analize, Zagreb, 1993., 87-94. Vidi i u: Viktor, FRANKL, Zašto se niste ubili. Uvod u logoterapiju, Zagreb, 1978.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.