Iz arhive Hagiohr
Piše: Adrijana Lovrinčević
Ne moram biti kao drugi
Izgleda kako je sve teže odlučiti se ući u brak. Čini mi se da nije najveći problem u
mladima jer mnogo faktora obeshrabruje i kao da viče:„Ne u brak!“.
Statistike o razvodima brakova su „fascinantne“ i svi znamo toliko priča o neuspjelim brakovima, a istodobno se nameće neka čudna alternativa o „zastarjeloj instituciji“ braka.
Teško mi je povjerovati da je sve baš tako crno i čini mi se da premalo dolaze do izražaja brakovi koji uspijevaju i uspjeli su.
U svojim promišljanjima nisam se mogla pomiriti s činjenicom da ljubav umire, da brak
donosi više patnje i nesreće nego radosti.U sebi sam osjećala da to nije istina.
Kad sam se odlučila na brak imala sam 21 godinu, a udala sam se s 22 godine.U današnje vrijeme to je možda čudno jer popularno je najprije izgraditi karijeru, uživati u životu, riješiti stambeno pitanje, a tek se onda vezati.
No, to bi moglo dovesti do toga da zapravo nikad nije pravo vrijeme za brak jer nam uvijek nešto nedostaje. Doduše, važno je imati i posao, i stan, i promišljeno ući u brak, ali postoji opasnost da sporedne stvari stavimo ispred onih temeljnih.
Uvjerila sam se da je važno vidjeti što ja kao osoba želim, a ne što drugi misle i što mi kažu. U sebi sam doživljavala da su mjerila svijeta lažna i da bi me prije unesrećila, nego usrećila. Moje čežnje i želje su bile drugačije, a sve u meni me poticalo na njihovo ostvarenje.
U tišini i osluškivanju svoga srca otkrivala sam koji je put za mene. Zauzela sam stav da moj brak ne mora propasti, ne mora biti kao drugi i čvrsto sam željela da naš odnos uspije. Izbacila sam ono negativno i „upisivala“ u sebe pozitivno, prema pozitivnom se usmjeravala.
Već i prije braka sam znala što mi je važno pa nisam slušala one koji govore negativno i
ulijevaju nesigurnost u mene. Kad smo donijeli odluku da ćemo se vjenčati, sva „vrata“ su se počela otvarati. Suprug je dobio posao i imali smo gdje stanovati.
Stupivši u brak, otkrila sam da je on prirodna stvarnost oduvijek upisana u mene.
Ono za čime sam čeznula počelo se događati!
Muško i žensko = čovjek
Opasno bi bilo u ime neke slobode otići u krivom smjeru i ne otkriti, i prihvatiti sebe kao
muškarca i ženu te se na temelju toga ostvariti. Kada individualizam dobiva na važnosti, čovjek se sve više udaljava od sebe, drugoga i od Boga.Primijetila sam kako čovjek nije samo tjelesno biće i kako mi nije dovoljno brinuti se samo oko tijela jer materijalno me ne može u potpunosti usrećiti.
Potreban mi je sklad između tijela, psihe i duše. Jedino tada mogu funkcionirati kao osoba, čovjek. Unatoč svom znanju ipak je teško odgovorit na pitanja: „Tko sam?, Odakle dolazim?, Kamo idem? Da bih si odgovorila na ta pitanja, važna mi je povezanost s mojom dušom i s Bogom.
Biblija mi govori da je čovjek stvoren na sliku i priliku Stvoritelja. On je pak stvorio muško i žensko i nazvao ih čovjekom (usp. Post 1, 26-29;2,7.18-25).
Sada, u braku, prepoznajem bezbrojne razlike između muškarca i žene. No, one obogaćuju. Neke razlike nisam ni primjećivala dok smo hodali, a sad su tako očite. Razlikujemo se u navikama, karakteru, dolazimo iz različitih obitelji…
Ipak, ako se razlikama poslužimo da bismo jedno drugo obogatili, one nam nisu prepreka. Žalosno bi bilo da su nam različitosti izvor svađa i netrpeljivosti. Čovjek je čovjeku tajna koja se postupno otkriva i nikada do kraja ne može biti otkrivena. To me oslobađa.Shvaćam da žena bez muškarca nije čovjek i da muškarac bez žene nije čovjek.
U braku sam otkrila da razlike nisu nešto negativno, nego neka mogućnost uzajamne
nadopune. Meni je potrebna je suprugova racionalnost, smirenost, čvrstoća… Njemu je
potrebna moja otvorenost, vedrina, ustrajnost… Kada ujedinimo te različitosti savršeno
funkcioniramo. Jednostavno, ono što muškarac treba, pronalazi u ženi i obrnuto.
Naravno, postoje trenuci kada se ne nadopunjavamo i ne podudaramo jer ipak je svatko od nas osoba za sebe, ali to nije odlučujuće za naš odnos i ne dovodi ljubav i brak u pitanje.
Katekizam Katoličke Crkve (2334, 2335) tumači da: „Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi.
Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga. Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na različit način, slika Božje moći i nježnosti: Žena ne treba biti muškarac, niti je na muškarcu da bude poput žene. Važna je njihova međusobna suradnja, a brak je stvarnost u kojoj muško i žensko mogu najljepše surađivati. Ne želim biti muško, niti želim da moj suprug bude ja. Ja kuham i spremam, a suprug se brine za tehničke stvari i plaćanje račune.
Ali, to ne znači da nećemo pomoći jedno drugome, odnosno da on nikad neće pospremiti ili da ja neću platiti račune. Nitko se ne osjeća manje vrijednim jer svatko svojim radom, zalaganjem pridonosi izgradnji braka i međusobnog odnosa.
Lijepo je biti u braku
Nekoliko puta sam čula šalu na račun braka koja kaže da je brak kao kula – oni koji suvani htjeli bi unutra, a koji su unutra htjeli bi van. Meni je brak dinamična, a nikako statična stvarnost i radije bih ga usporedila s cvijetom. O našoj brizi, zalijevanju, ovisi koliko će cvijet živjeti. Cvijet koji se ne zalijeva ili otrgne od korijena, počinje venuti dok ne umre. Tako je i s brakom.
Prije bih mislila kako se u braku ne treba previše truditi jer mi se volimo i da je dovoljna
odluka za brak. Ubrzo sam se uvjerila da je to potpuno krivo. Kao i kod duhovnosti, i u braku je potreban konstantan rad – truditi se, međusobno razgovarati, oprostiti, umrijeti sebi…
Sada kada smo jedno tijelo i jedna duša potrebno je iznova sebe upoznati, njegovati i odgajati. Ne mogu znati što moj suprug misli i osjeća ako mi to ne kaže, otkrije mi se. I obrnuto.
Mnogi parovi sebe poklanjaju djeci, poslu, prijateljima, a najmanje sebi međusobno. Na kraju, kada ostare i ostanu samo njih dvoje, shvate da su cijeli život živjeli jedno pored drugoga, a ne jedno s drugim. Kako to mora biti bolna spoznaja.
U braku sam manje od dvije godine i tek sam zakoračila u zajednički život, u tom kratkom vremenu naučila sam da je lako živjeti jedno pored drugog, no treba truda i snage da bi se živjelo zajedno (jedan s drugim). Potrebno je svakodnevno izboriti se za zajedničko vrijeme, susret samo nas dvoje. Ako toga nema, polako dolazi do udaljenosti, što onda sa sobom donosi i druge probleme. Bilo je razdoblja kada smo se manje trudili i kada je svatko počeo živjeti svoj život.
Razgovarali smo, ali su to bile isprazne priče o svakodnevnici koje nas ne
otvaraju jedno drugome. Zaboravili smo na sitnice koje smo činili i tako se usrećivali.
Televizija i internet su zauzeli glavno mjesto. Zajedničko vrijeme, onaj dragocjeni susret duša je iščeznuo. Sigurno svatko u sebi razaznaje kada se udaljio od sebe i od drugoga, ali nam savjest tada signalizira da više ne možemo tako dalje.
Tada nam preostaje odluka hoćemo li promijeniti postojeće stanje ili ne.
Naš spas protiv udaljenosti i zatvorenosti je molitva, odnosno ono osobito vrijeme kada
osluškujemo čežnje duša i vraćamo se na izvor Ljubavi. Zajednička molitva ima veliku
važnost u našem braku jer ona nam je poveznica s Bogom, a i pomaže međusobnom upoznavanju.
U molitvi izričemo ono najintimnije, što nikad ne bismo rekli u normalnom
razgovoru. Zajednička molitva se događa kada se oboje povežemo s Bogom i u toj zaštiti
dopuštamo jedno drugome ulazak u najintimnije dijelove.
To je ono što nas nosi i daje snagu da krenemo dalje, ali i najbolji izvor međusobnog upoznavanja.
