Silva Vrdoljak, hagioasistentica mentorica
Depresija se ubraja u najranije opisane bolesti u povijesti medicine (Hautzinger,2002). Veliki je problem što u općoj populaciji ima dosta zabluda, neznanja o depresiji i mnogi uopće ne traže stručnu pomoć. Često se misli da je depresija samo prolazna slabost,
nedostatak morala, odraz manje vrijednosti, tj. nešto što se rješava jakom voljom.
Svjetska zdravstvena organizacija je ustanovila da je depresija četvrti najveći
zdravstveni problem, a 2020. godine bit će drugi najveći svjetski zdravstveni problem.
Statistike govore da je depresija najveći uzrok nesposobnosti među odraslima (www.hcjz.hr).
Prema DSM-IV klasifikaciji, depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih
kao poremećaji raspoloženja. Kod depresivnog poremećaja bitna su obilježja: promjene
raspoloženja, utučenost, pomanjkanje radosti, čuvstvena praznina, bezvoljnost, gubitak
interesa, opsjednutost crnim mislima i niz tjelesnih tegoba (Hautzinger, 2002.).
Uz ova tipična obilježja depresija se često manifestira kroz: tjeskobu i nemir, nedostatak energije, poremećaj apetita, poremećaj spavanja, osjećaj bezvrijednosti ili velike neodgovarajuće krivnje, bolove, teškoće s koncentracijom, a kod nekih osoba i suicidalne misli. Ako osoba ima najmanje pet od nabrojenih simptoma u trajanju od najmanje dva tjedna govori se o velikoj depresivnoj epizodi. Ako su prisutna četiri ili manje simptoma govorimo o maloj depresiji. (usp. APA, 1996.)
Čovjek je cjelina tijela, duše i duha, te ni jedna bolest nije samo tjelesna, samo psihička ili samo duhovna nego zahvaća sva tri područja čovjeka. Korijeni okrnjenosti mogu biti na somatskom, psihičkom ili na duhovnom, ali su simptomi i djelovanje svake bolesti na
cijelom čovjeku. Biološki modeli nastanka depresije zasnivaju se na znanjima iz genetike, biokemije, neurofiziologije. Psihosocijalni modeli obuhvaćaju shvaćanje o utjecaju okoline.
Utvrđena je i nasljedna sklonost, međutim točna priroda nasljeđivanja nije poznata i više gena je “u igri”. Vjerojatno se nasljeđuje i vitalnost odnosno biotonus što predstavlja životnu snagu i energiju, a bitno određuje temperament.
Moguće je da se nasljeđuje veća ili manja stabilnost i funkcionalnost neurotransmitorskih sustava (serotonin, dopamin, noradrenalin) čija odstupanja određuju pojedine tipove temperamenta koji znače predispoziciju za kasniji razvoj depresivnih poremećaja (APA,1996.).
Brojna istraživanja pokazuju da je jedan od glavnih uzroka nastanka depresije stres i
pretjerani zahtjevi koji su povezani s modernim načinom života.Tako francuski sociolog Alain Ehrenberg depresiju naziva “bolešću odgovornosti u kojoj prevladava osjećaj manje vrijednosti”.
I švicarski psihijatar Daniel Hell depresiju smatra “svrsishodnom pripremom
organizma da spriječi nešto još gore te da nađe zaštitu od ugrožavajućih socijalnih odnosa.Mudrost tijela zapovijeda mir i povlačenje da bi moglo doći do oporavka. Na taj se način sustav koji je pod stresom (tijelo, mozak, duša) može odmoriti.” (usp. p. F. Mauhart)
Također, sve je jasnija pozitivna povezanost duhovnosti i zdravlja čovjeka. Tako da zdrava duhovnost može odigrati vrlo važnu ulogu u oblikovanju zdrave osobnosti ako usmjerava na ljubav i sreću, dok iskrivljena duhovnost ili nedostatak duhovnosti mogu pogodovati poremećaju osobnosti.
HAGIOTERAPIJSKI PRISTUP DEPRESIJI
Ovo istraživanje temelji se na radu s depresivnim osobama metodom hagioterapije, čiji je temeljni pristup depresiji egzistencijalno-duhovni.
Rad s depresivnim osobama odvijao se prema smjernicama i istraživanjima prof. dr. Tomislava Ivančića, priznatog stručnjaka i znanstvenika na području duhovne dimenzije čovjeka i osnivača modela pružanja duhovne pomoći nazvan hagioterapija. Hagioterapija se temelji na prirodnom moralnom zakonu.
Moralna teologija i dokumenti Crkve nazivaju prirodni moralni zakon vječnim zakonom. To je zakon koji se navodi kao: činiti dobro, i ne činiti zlo. Dobro i postojanje su identični, zlo i nepostojanje su suprotnost postojanju, egzistenciji, bitku i biću.
Kad kažemo “prirodni moralni zakon”, onda ne mislimo da dovodimo do zdravlja samo ono što je osoba učinila protiv savjesti, nego što su i drugi učinili protiv nje kad su ju odbacili, ponizili, izrugali, obeščastili. (usp. T. Ivančić)
Upravo ista ili slična negativna iskustva (razvod braka, smrt voljene osobe, prekid važnog odnosa, neuspjeh na poslu, obiteljski problemi…) imale su sve osobe koje su zatražile pomoć u CHT-u SB zbog depresije.
Duhovna patnja, koja se opisuje kao primarni simptom duhovnih okrnjenosti u knjizi Dijagnoza duše i hagioterapija prof. dr. Tomislava Ivančića najbolje opisuje upravo egzistencijalno-duhovni aspekt depresije.
Jer duhovne patnje čovjeka pogađaju u njegovom najdubljem egzistencijalnom dijelu. Ona u nama otvara pitanje smisla i besmisla, života i boli, pitanje postojanja ili nepostojanja Stvoritelja, pitanje Dobrote i zla u svijetu. Čovjek upada u depresivnost kada se spušta na psihofizičku razinu, tj. profanirajući se, te na taj način nije u mogućnosti ostvariti sebe i sve svoje potencijale u punom smislu, govori prof. dr. Tomislav Ivančić.
U razdoblju od siječnja 2006. godine do lipnja 2008. godine s liječničkom dijagnozom depresije pomoć u Centru za hagioterapiju u Slavonskom Brodu* (CHT SB), zatražile su 34 osobe, od toga 28 ženskih i 6 muških osoba.
Najmlađa osoba imala je 18, a najstarija 60 godina. Prema starosnoj dobi najviše osoba je bilo obuhvaćeno od 30 do 50 godina (19 osoba), zatim od 18 do 30 godina (11 osoba), a od 50 do 60 godina (4 osobe).
Sve osobe su bile pod liječničkom kontrolom, uzimale su propisanu medicinsku terapiju. I dalje su osjećale duboki besmisao, strah, veliku potrebu za ljubavlju i vrednovanjem, bile su bez ideala, zastale su sa osobnim razvojem i kreativnošću i nisu imale egzistencijalno-duhovni temelj, odnosno udaljile su se od ljestvice prirodnih moralnih vrijednosti i svog religioznog stava.
Od 34 osobe, 28 osoba je bilo katoličke vjeroispovjesti, 3 osobe druge vjeroispovjesti i 3 osobe su bile ateisti. Sve su osobe na svoju inicijativu i želju potražile pomoć u CHT-u SB, a sam rad odvijao se individualno i to u trajanju od četiri do osam mjeseci, jedanput tjedno.
KOMUNIKACIJA DUHOVNOG ZDRAVLJA
U radu sa depresivnim osobama bilo je potrebno istraživati gdje su izvori okrnjenosti
kod depresivnih osoba i posredovati im ono što im manjka. Prvi korak u radu je bilo bezuvjetno prihvaćanje osobe, jer čim se osoba osjeti shvaćena i vrijedna „rađa“ se povjerenje između hagioasistenta i hagiopacijenta i osoba se otvara.
Zato je potrebna „iskra“, nešto što će izazvati promjenu raspoloženja u srcu, a ta se
„iskra“ ne može izazvati „po receptu“. Može se nekome pomagati s puno brige i odgovornosti, može se voljeti osobu i objasniti joj sve njezine probleme, a da se ipak ne
dogodi vraćanje prirodnog moralnog zakona u njegovu prirodnu funkciju, preokret od nemoći ka izlazu iz depresije. Zato je taj prvi korak najbitniji jer se nakon njega svi ostali nastavljaju.
Ta „iskra“ dolazi od Stvoritelja preko hagioasistenta. Iako je bitna osobna priprema hagioasistenta i kako on „stoji“ sa Stvoriteljem, drugim riječima je li u Dobru, Istini, Ljubavi prema Bogu, sebi i hagiopacijentu, čovjekov duh ne može ozdravljati drugi čovjek, bez obzira kako svet, mudar, asketski ili velik on bio. Stvoritelj je izvor ka zdravlju čovjekove duhovne dimenzije.
Slijedeći korak u radu temeljio se na posredovanju temeljne istine o egzistenciji i
duhovnoj dimenziji čovjeka. O čovjeku ne odlučuju psihofizičke i psihosocijalne
uvjetovanosti već njegova duhovna dimenzija. Biti čovjek znači biti duboko svjestan da je čovjek biće od drugoga i da je duhovna dimenzija čovjeka realnost života.
Čovjekova je konstitucija intelekta, duše i života nezamisliva bez Stvoritelja. Apstrahirati Njega znači biti bezuman. Graditi svoju egzistenciju, svijet bez Stvoritelja znači apstrahirati život i stvarnost. (usp. T. Ivančić)
Osobito je osobe dotaknula spoznaja o fenomenima duha, naročito prkos i derefleksija.
Pokazalo se da su osobe doživjele uvredu, bilo u obliku poniženja, odbacivanja, razočaranja.To je rezultiralo gubitkom osjećaja vlastite vrijednosti ili samopoštovanja što je dovelo do ekstremne potrebe za ljubavlju i podrškom. Zato je bilo potrebno da se osobi ukaže na sve njene kvalitete, talente koje ima, jer depresivne osobe dobre stvari uzimaju „zdravo za gotovo“, a usmjeravaju se na ono što je loše.
Prema priručniku klinike Mayo o zdravom starenju usmjeravanje na ono što je loše može iscijediti i posljednju kap radosti iz nečijeg života (usp. M. Jakovljević). Ukazivanje i primjećivanje takvih dobrih stvari u depresivnoj osobi mijenja njegov stav koji se okreće prema svjetlu. Bitno je naglasiti da je potrebno osobi realno ukazati na njene vrline i kvalitete (ne lažno laskati) i strpljivo joj ukazati na potrebu čitanja i slušanja sadržaja koji pozitivno govore o životu, egzistenciji, nadi i ljubavi.
Time se osoba motivira da sama postane svjesna da se mora razvijati i krenuti naprijed, jer to je bit postojanja. Osobnim svjedočenjem ili poticajnim riječima hagioasistent prenosi osobi ono što ga je i samog dodirnulo, pokrenulo kad je i sam bio u teškim životnim situacijama. Osobno svjedočenje kao i svjedočenja osoba koje su izašle iz depresije moraju biti istinito argumentirana i tada ostavljaju duboki utisak na osobu u potrebi.
Svaka nova pozitivna spoznaja zaokupira osobu na pozitivno razmišljanje ili mu razjasni njegovo stanje i tada počinje i sama o tome razmišljati. Ne razmišlja više o negativnoj stvarnosti koja joj se dogodila ili se događa, ona se „istiskuje“, a pozitivni sadržaji se upisuju u pamćenje i sjećanje. To je ono što mijenja osobu jer kad se osoba opredijeli za zdravo i dobro, kako u mislima tako i u riječima i djelima, stanice mozga se rehabilitiraju, oživljavaju.
Sve 34 osobe su prihvatile ovaj korak i mnoge su kasnije posvjedočile da su im se počele otvarati duhovne oči i uši. Osobe su također posvjedočile da se osjećaju bolje i da počinju dobivati odgovore na svoja pitanja (intelectus fides).
Nakon mudrosne i moralne komunikacije, slijedila je komunikacija bezuvjetne ljubavi, „rehabilitacija ljubavi i povjerenja“.Upitnikom je uočeno da je svim osobama bilo zajedničko okrnjeno bazično povjerenje zbog pomanjkanja ljubavi i povjerenja od začeća.
To je pomanjkanje tla na kojem čovjek može živjeti. Najdublja čovjekova težnja jest da bude voljen. Ljudi čovjeka mogu prihvatiti, ili ne prihvatiti. Ali prihvatiti ga zauvijek i uzeti u svoju zaštitu može samo Apsolutna ljubav i Dobrota, a to je Stvoritelj. Kada čovjeka
povežemo sa Apsolutnom ljubavi, tada je čovjek spašen. (usp. T. Ivančić).
Kroz pouku i provođenje komunikacije s Apsolutnom ljubavi, Stvoriteljem, sama osoba počinje aktivno „uključivati“ Stvoritelja u svoju svagdašnjicu. Započeti komunikaciju sa Stvoriteljem znači raditi prema strukturi svoga uma i svoje duše, znači biti pošten i
postaviti stvari kakve u realnosti jesu, a to je da je Bog Stvoritelj, a čovjek stvorenje i da su Stvoritelj i čovjek „suradnička bića“.
Vjerovati znači biti realan, normalan, trijezan i razuman. Hraniti svoju duhovnu
dimenziju, a to znači započeti jedan proces razvoja svog povjerenja i komunikacije sa
Stvoriteljem, realnije je od bilo čega opipljivoga na zemlji.
Da bi se dogodio susret između depresivne osobe i Stvoritelja, potrebno je povezati osobu sa Stvoriteljem, odnosno uvesti osobu u Božju prisutnost kroz meditaciju, molitvu „Ti si dijete Božje“, „Dragocijen si i vrijedan“, zatim naročito s Isusom ići u svaki trenutak života (od začeća do sadašnjeg trenutka).
Nakon toga je potrebno razvijati komunikaciju da osoba osjeti kako ni jedna njezina negativnost, propust, pogreška, grijeh nisu tragični jer ju je Isus opravdao i otkupio.
Navedene komunikacije bezuvjetne ljubavi posreduju se sve dok same osobe ne počnu
svjedočiti o svom poboljšanju i vraćanju povjerenja u ljubav, nježnost, dobrotu. Kroz
komunikaciju s Isusom osobe svjedoče da im se život počinje osmišljavati i vraćati snaga za svakidašnje obaveze.
Najbitniji razlog i istina o poboljšanju je u tome što su osobe doista i provodile svaki dan ono što im se savjetovalo da čine (čitanje knjiga duhovnog sadržaja ili slušanje CD-ova, razmišljanje, molitva, meditacija).
Mnoge su posvjedočile kako su se nerijetko vrlo rano ustajale i jedva čekale taj susret s Isusom u razmatranju i molitvi. S ateistima se također provodila meditacija, posredovala im se prisutnost Ljubavi koja ih je pratila od začeća do danas.
U ovoj fazi izlaska iz depresije i ateisti svjedoče kako im se životna filozofija počela mijenjati, kako su se počeli odlučivati za dobro u svojoj savijesti i više vremena provoditi u prirodi.
Osnažene ovim iskustvom, osobe su počele razvijati kreativnost. Opraštanje i pomirenje je bitno za prevladavanje depresije. U osnovi depresije nerijetko se nalazi neiskazana i potisnuta ljutnja, jer kad ju neka osoba ne može ispoljiti prema vani, ona ju usmjerava prema unutra.
Nerijetko je ljutnja povezana i s osjećajem krivnje. Takvo duhovno stanje je mučno i osobe osjećaju kao da nemaju kamo poći. Zato je bitno u ovoj komunikaciji pomirenja ići temeljito da osoba:
1. prizna svoju muku, ljutnju; dovesti je do njezine istine;
- poučiti ju da se ne brani ili opravdava;
- odluči i odreče se svakog zla, navika, grijeha
2. oprosti onima koji su ju povrijedili, koji ju nisu znali prihvaćati i voljeti; koji ju
optužuju
3. posvijesti – Bog je njezino dostojanstvo; samo On zna tko je ona i koliko čezne da
bude vrhunska
4. Bog će pokazati ljudima njeno dostojanstvo i obraniti njenu čast
Daljni korak je milosna komunikacija da Duh Sveti ispuni osobu, da joj da duha
radosti, povjerenja, ljubavi, strpljivosti, odvažnosti i hrabrosti. Bitno je nakon nestanka simptoma osobu i dalje voditi i ukazivati joj na važnost discipliniranog duhovnog života.
Kao što se glad ne može izliječiti već je se možemo osloboditi samo tako da svaki dan jedemo, isto tako i duhovnu dimenziju čovjeka moramo hraniti svaki dan. Disciplinirani duhovni život je pobjeda nad vremenom, najbolje iskorištavanje vremena i prostora kojim se čovjek razvija i postaje svestran. (usp. T. Ivančić)
REZULTATI
- sve 34 osobe su izašle iz depresije
- nakon godinu i više dana prestanka dolaska u CHT SB osobe su i dalje dobro.
- u međuvremenu 15 osoba je doživjelo uistinu teške životne situacije, ali ono što ohrabruje jest istina da su se naučile nositi sa problemima i unatoč takvim teškim situacijama nisu doživjele „pad“ u depresiju
- 24 osobe su se vratile na svoja radna mjesta i uspješno se suočile sa radnom sredinom i odgovornostima
- 5 osoba koje nisu bile u radnom odnosu potražile su honorarni posao i kažu da ih to sve oživljava i osmišljava
- 12 osoba započele su se kreativno razvijati: baviti cvijećem, pisanjem, kreativnim radom
- 11 osoba prestalo je s medicinskom terapijom uz liječnički nadzor
- 23 osobama liječnici su smanjili medicinsku terapiju na minimum
Svi ovi koraci pomogli su da se nakon utvrđenih izvora depresije dođe do temeljnog duhovnog ozdravljenja i izlaska iz depresije.
ZAKLJUČAK
Depresija se manifestira kao sveopća nemoć osobe da funkcionira u svim područjima
života. Ta nemoć se očituje u temeljnoj boli i patnji koju često nitko ne može razumijeti pa ni bližnji. Zapravo je to nutarnji „krik“, vapaj za snagom i slobodom, a snaga i sloboda izviru izduhovne dimenzije čovjeka koja pokreće volju i razum da se krene ka izlazu.
Osobi u depresiji nije dostatan samo razgovor, empatija i ljubav, nego prvenstveno pokretanje, „buđenje“ temeljnih duhovnih principa, zatim posredovanje smisla i ideala, povezivanje osobe s Apsolutnom ljubavlju koja vraća dostojanstvo osobi i pomirenje kojim se ulazi u slobodu.
Svim tim komunikacijama duhovnog zdravlja pokreću se razvoj i kreativnost kod osobe, a time i resocijalizacija osobe. Iskustvo rada s 34 osobe u depresiji pokazuje da su sve primjenjene komunikacije duhovnog zdravlja metodom hagioterapije dovele do vraćanja radne sposobnosti osoba i uspostavljanja zdravih međuljudskih odnosa. Kod svih osoba uočena je i fizička promjena koja se očituje u većoj brizi o sebi, drugima i svojoj okolini.
Rezultati hagioterapijskog pristupa depresiji pokazuju da svaka osoba, bez obzira na
svjetonazor, može doći do duhovnog zdravlja, te da hagioterapijski pristup depresiji nije
isključiv, nego je nezaobilazan u sagledavanju cjelovitosti čovjeka i izlaska iz depresije.
Iz toga zaključujemo da je Apsolutni bitak iskonski i trajni izvor za temeljno ozdravljenje čovjeka koje se događa kada se osoba „uvede“ u Dobrotu, Istinu i Ljubav jer tada
postaje NOVI ČOVJEK.
Zaključak bih završila mislima jedne osobe koja je izašla iz depresije. Dok je bila u depresiji pitala se da li će ikada više moći živjeti svojim starim životom, a sada želi živjeti novim životom i moli dragog Boga da ju nikada više ne vrati na onaj njezin stari život. (usp. M. Č., CHT SB)
LITERATURA
- Američka psihijatrijska udruga (1996). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne
poremećaje, (Četvrto izdanje). Međunarodna verzija, Jastrebarsko: Naklada Slap, 1996. - Hautzinger, M. (2002). Depresija. Jastrebarsko: Naklada Slap
- Ivančić, Tomislav: Dijagnoza duše i hagioterapija, Teovizija, 2006.
- Jakovljević, Mirko. (2004). Depresivni poremećaji; od ranog prepoznavanja do uspješnog
liječenja. Pro mente d.o.o. - Zbornik radova I. Međunarodnog znanstvenog simpozija o hagioterapiji, Teovizija, 2009.
- www.hcjz.hr – Hrvatski časopis za javno zdravstvo
*Centar za hagioterapiju Slavonski Brod, Slavonska 71, tel. 035 400 481
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.