Iz arhive, piše: dr.sc. Snježana Tolić

Uvijek me nešto privlačilo radosti življenja unatoč oskudici i stalnim obvezama koje sam
imala kao drugo dijete u obitelji s dvanaestoro djece. Ta me radost uz sve, nemale
životne napore prati do danas. To je i razlogom da sve odvažnije pred svojim
studentima, znanstvenicima i širom javnošću progovaram o potrebi izgradnje novog
čovjeka za drugačiju budućnost, u kojoj će vjera i znanost ići ruku pod ruku.

Radim na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku od 1988. Posao u nastavi i mogućnost
znanstvenog usavršavanja preko magisterija i doktorata iz ekonomije silno su me
obogatili, naravno, na duhovnoj razni. Moj iskonski interes za traženjem smisla
ostvarivao se u punini, u stalnim naporima oko podizanja i školovanja petero djece i
neprekidnom ustrajanju da svom suprugu, hrvatskom branitelju oboljelom od PTSP-a,
donosim nadu da će sve biti dobro. A to dobro dolazilo je svakodnevno kroz silnu
kreativnu snagu koja se ostvarivala u životu moje obitelji.

Početkom 1991. suprug je ostao bez posla. Prije toga dugo je godina radio u velikoj
osječkoj tvrtki koja je prva u Hrvatskoj otišla u stečaj. Tog ljeta je radnu uniformu
zamijenio braniteljskom, a naša mlada obitelj, s tada četvoro djece, svoj je dom
zamijenila prognaničkim. Bile su to okolnosti u kojima smo povjerovali da se isplati
gradski život zamijeniti seoskim. „Poznajem poljoprivrednu struku, a i odrasla sam na
poljoprivrednom imanju gdje smo svi imali što jesti“, mislila sam tada.

Ovo mišljenje nisam promijenila ni danas. Dapače, svoje znanstvene spoznaje usmjerila
sam na traženje rješenja koja bi mogla pomoći mnogim obiteljima u vrijeme krize, ili čak
postati stilom života. Kao poznavatelj globalnih razvojnih trendova, a posebno opasnosti koje prijete suvremenom obrascu življenja, zalažem se za primjenu jednostavnih praktičnih rješenja kojima se mogu značajno smanjiti troškovi života, uz istovremeno podizanje kvalitete odnosa čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema prirodi.

Uvođenje inovativnih rješenja u stereotipnu kolotečinu života može pomoći suvremenom čovjeku u pokretanju radikalne promjene društvene svijesti.Ta promjena mora se stoga pokrenuti iz temelja, u smjeru obnavljanja hrvatskih sela;u smjeru stvaranja potencijala društva za suradnju, samoorganizaciju, udruživanje, poduzetništvo; i konačno u smjeru novog obrazovanja koje će rezultirati vraćanjem duše narodu za kojom vapi današnji svijet.

Sve su ovo promjene svjetonazorske prirode, a što pretpostavlja izgradnju moralne
vertikale društva koja se izgubila u agresivnim procesima sekularizacije. Važno je zato
prepoznati hitnost djelovanja u preodgoju naroda, a to se mora započeti od vrtića i škola prema ostalim kategorijama stanovništva.

Možda zvuči apsurdno, ali proces odgoja bi trebao ići od obrazovnih autoriteta, preko
djece do roditelja. U tom smjeru stremi i moj prijedlog da se u obrazovni standard, u
vrtiće, osnovne i srednje škole, kao i socijalne i odgojne institucije za djecu i mlade,
uvede praksa njegovanja eko-vrtova. To je jednostavan i cjelovit put odgoja za
odgovorne i društveno i okolišno osviještene pojedince koji potiče društvenu suradnju.

Međutim, moj prijedlog nije samo teoretski. Kao znanstvenica prakse razvila sam
inovativan pristup uzgoju povrća koji na jednostavan, kreativan i rekreativan način
podiže ovu proizvodnju na visoke ekonomske, ekološke, etičke, estetske pa mogli bi reći
i ekumenske standarde. Ovaj pristup proizašao je iz mog stajališta da svako dvorište,
zašto ne i balkon, može imati vlastiti vrt koji će svim ukućanima donijeti obilje radosti
(baš kao i omiljeni kućni ljubimci).

Konkretno, razvila sam inovativni pristup koji povezuje odgovorno zbrinjavanje bio-
otpada u vlastitom dvorištu sa svrsishodnom proizvodnjom povrća, koja se može odvijati gotovo tijekom cijele godine, čak i u kontinentalnim područjima.
Za potrebe usvajanja i primjene tog pristupa dizajnirala sam liniju zvanu „vrtna slagalica“, jednostavno tehničko rješenje uz koje se može proizvoditi povrće bez motike i prljave odjeće. Ono uključuje četiri različite vrtne posude dizajnirane za potpunu učinkovitost i lakoću primjene. To su: dvokomorni komposter, vrtni stepenik, vrtni butik standard i vrtni butik niski.

Svaka posuda zauzima jedan četvorni metar dvorišnog prostora, a uz praktično znanje i
vještinu vrtlarenja dovoljno je posjedovati oko 10 posuda kako bi se zadovoljile potrebe
četveročlane obitelji za povrćem tijekom cijele godine, uz istovremeno osiguranje svježih i prirodnih vitamina, obogaćenih aktivnim enzimima i klorofilom tek ubranog povrća i zrničavog voća (jagode, maline). Pri tom ne treba zaboraviti da se razdvajanjem biootpada za proizvodnju komposta koji se koristi kao vrtno gnojivo postižu višestruki društveni učinci.

Očekujem da će ovaj pristup biti dobro prihvaćen u široj praksi. Odnedavno, postignuti
su dogovori oko uvođenja ovih proizvoda u vrtiće i škole u više slavonsko-baranjskih
gradova i općina. Kao i uvijek, traže se najbolja rješenja koja u vremenu oskudice
polučuju najbolje učinke. Jedno od tih sastoji se u mojoj inicijativi da svoja proizvođačka
prava, koja se odnose na patentnu prijavu, zaštitni žig i industrijski dizajn, bez naknade
prepustim svim učeničkim zadrugama, strojarskim, drvnim, poljoprivrednim i drugim
školama koje žele postati partneri u proizvodnom klasteru.

Kako niti jedna od izabranih škola nema učeničku zadrugu, ponudila sam i svoju pomoć
pri organizacijskom ustroju ovih zadruga i zajedničkog klastera. Na partnerstvo u
klasteru pozvane su udruge i zadruge invalida i liječenih ovisnika. Sve je to usmjereno
oživljavanju socijalnog i zadrugarskog poduzetništva u Hrvatskoj.

Vjerujem da su svi ovi procesi djelo Providnosti. Kako inače objasniti da sam još 2004.,
pišući doktorat na temu samozapošljavanja, osnovala obiteljsku zadrugu koja se zove
Slagalica, a da je danas njezin glavni proizvod – vrtna slagalica. Nekad su me ljudi pitali:
Zašto se vaša tvrtka zove Slagalica, zar proizvodite igračke?“ Tada bih odgovarala:
Ne, samo slažemo različite poslovne kombinacije u okviru raspoloživosti radne snage u
obitelji.“ Da mi netko danas postavi takvo pitanje, s ponosom bih odgovorila. „Da,
slažemo igračke za životnu igru koja može popraviti svijet.“