Piše: dr. Sanea Mihaljević, spec. psihijatar, Hagio.hr broj 8.
U posljednje vrijeme vrlo je popularno koristiti se pojmom duha i duhovnog.
No, često se uhvatim kako niti sama nisam baš uvijek svjesna značenja riječi duh. U pravom definiranju te riječi pomažu mi sjećanja na iskustva za koja smatram da su duhovne naravi. Koja bi to konkretna iskustva bila? Evo nekoliko primjera:
– kada doživim prijezir neke osobe i izborim se za praštanje umjesto za očaj, a nakon toga se možemo pogledati u oči;
– kada, nakon što doživim nemoć pred nekim zadatkom, gledam u dobar ishod unatoč negativnostima koje me žele obeshrabriti;
– kada doživim uslišanje molitve koja je bila „krik“ iz dubine duše;
– kada uspijem izaći iz neodlučnosti i ustrajem u određenoj odluci;
– kada mi neka osoba „ide na živce“, a ja se izborim da na njoj uočim barem mrvicu dobra (npr. lijepo se odijeva) i tako ju polako zavolim;
– kada mi ne smetaju nečije izvanjske nepravilnosti, jer volim tog čovjeka u cijelosti…
Kada bolje razmislim, mogla bih nizati čitavo mnoštvo sličnih primjera, ali evo što je izvrsni teolog Karl Rahner rekao na tu temu:
„Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost, iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh; tamo gdje čovjek doživi svoju krajnju slobodu koju mu nitko ne može oduzeti; tamo gdje se skok u smrt prihvaća kao početak ispunjenja nepojmljivih obećanja; kad osjetimo da je naš život u cjelini ipak dobar i prihvaćen, iako to ne možemo dokazati; kad netko užasnu, beznadnu svagdašnjicu prihvaća opušteno, a da ni sam ne shvaća zašto; kad se nečega odričemo i osjetimo da smo kapitulirali, a to je zapravo pobjeda; kad se možemo prepustiti i smrti kao dobitku, bez straha i strepnje.“
Na bojišnici smo
Stih jedne pjesme kaže: „Ova zemlja se ne zove dom“.
Stvarno, budući da ovo gdje jesmo nije naš iskonski ambijent, potrebno je stalno se boriti i gledati tamo gdje je duša „doma“, gledati preko sitnih horizonata, gledati u vječnost. Ovo ovdje je svojevrsna bojišnica na kojoj se borimo ne gledati „u blato“ i ne graditi život na lošim iskustvima i boli. Ustrajnost u toj borbi i stalno „podizanje pogleda“ jačaju duh.
Kako bi si pomogli u prisjećanju da su za vječnost stvoreni, kartuzijanci se pozdravljaju riječima „memento mori“ – sjeti se da ćeš umrijeti. Podsjećanje na ovozemaljsku prolaznost upućuje na to i da smisao života treba tražiti negdje drugdje.
Frankl je izdržao
Svaka je patnja vrsta umiranja. U njoj umiremo u svojoj samovolji, požudama, sebičnostima…
U svom djelu „Život uvijek ima smisla“ Viktor E. Frankl je opisivao patnju života u koncentracionom logoru tijekom drugog svjetskog rata. Kao Židov, bio je podvrgnut torturama, no istovremeno je njegov znanstveni duh istraživao kako to da neki ljudi preživljavaju, a drugi tako lako umiru unatoč istim lošim vanjskim uvjetima. Zaključio je sljedeće: oni ljudi koji su vjerovali u oslobođenje, koji su „sanjali“ dan kada će izaći iz logora i susresti se sa svojim obiteljima, oni su preživljavali. I sam Viktor Emanuel Frankl gledao je u trenutak kada će se susresti i zagrliti sa svojom ljubljenom, gledao je u tople predavaonice u kojima drži predavanja… I zbog toga je izdržao i preživio.
Dakle, potrebno je gledati preko, u svijetlu budućnost, kako bi nam sadašnjost bila podnošljivija.
Povezanost patnje i duhovnog iskustva
Patnja je izvrstan put ka iskustvu duha.
Primjer za to nalazim u porodu, za koji se inače smatra da je ženino najveće duhovno iskustvo. Mene osobno taj događaj podsjeća na Uskrs – najprije muka, a zatim pobjeda života. Zanimljivo je zašto bol prethodi prekrasnom susretu majke i novorođenog djeteta. Nije li moguće bol izbjeći?
Današnja medicina nudi mogućnost izbjegavanja boli tijekom poroda. No, je li uopće moguće doživjeti veličinu i ljepotu života bez prethodne muke? Koliko možemo cijeniti život ako se za njega barem malo ne pomučimo? Ne doživljavamo li život prejeftinim i prebanalnim, ako žena rađa gledajući istovremeno sapunice na televiziji?
Već smo ranije govorili kako se duh manifestira kroz psihofizičku razinu. Poznate su brojne konverzije na tijelu i psihi uslijed konflikata na duhovnoj razini. Tome u prilog govore i znanstvene spoznaje koje zagovaraju podnošenje boli u trenutku rađanja novog života. Naime, švedska znanstvenica Bertil Jacobson utvrdila je da korištenje lijekova za smanjenje boli kao i epiduralne analgezije pri porodu, vode budućoj ovisnosti o drogama tako rođene djece, te da način na koji je neka osoba rođena određuje način na koji će ta osoba kasnije živjeti svoj život.
Rješenje za „masovnu neurozu“
Iako se suvremena medicina i farmaceutika intenzivno trude da svojim pacijentima omoguće što lakši život, po mogućnosti bez boli i patnje, patnja je ipak neizbježan dio svakog ljudskog bića. Ona kao da je ugrađena u naš genetski kod; nema stvorenja koje nije doživjelo patnju.
Osim toga, živimo u vremenu kada ljudi pate sve više zbog osjećaja besmislenosti i osjećaja životne praznine, a s tom “masovnom neurozom” ne može izaći na kraj niti jedna farmakoterapija niti psihoterapija. Tu se otvara potreba za novom vrstu terapije koja zadire u ljudski smisao, u onu čovjekovu originalnost i specifičnost, koja je teško dostupna konvencionalnim istraživačkim i terapijskim metodama. Budući da je smisao duhovna kategorija, baš kao i ljudska originalnost, osobnost, savjest, onda nam je jedino rješenje prihvatiti se duhovne terapije.
Literatura:
Viktor E. Frankl, Život uvijek ima smisla, Oko tri ujutro, Zagreb, 2007.
Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
Jacobson B, Bygdeman, M., Obstetric care and proneness of offspring to suicide as adults: Case-control study, BMJ 1998; 317:1346
Jacobson B, Eklund G, Hamberger L, Linnarsson D, Sedvall G, Valverius M., Perinatal origin of adult self-destructive behavior, Acta Psychiatr Scand. 1987 Oct; 76(4): 364-71.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
