KAKO JE DOBROTA PRIVLAČNA

Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica CHT Slavonski Brod

Čovjek živi od istine i od toga da je ljubljen, da ga ljubi sama Istina. Čovjek živi i od čovjeka koji se opredijelio za dobrotu i ljubav. Dakako, čovjeku je potreban i kruh, hrana za tijelo, ali mu je prije svega potrebna ljubav. Tek kada je doživi, može biti sposoban u sebi osloboditi one snage i mogućnosti kojima može smisleno oblikovati svoju egzistenciju, ekonomiju, stvarati i pronalaziti dobra za sebe i za druge, koja može imati samo dijeleći ih s drugima. Ove istine argumentirane su kroz mnogobrojne primjere rada s osobama, a za primjer navest ću iskustvo jedne meni poznate osobe koja je izvana imala sve – status, karijeru, obitelj, djecu, novac. Vraćajući se s jednog puta za vrijeme Domovinskog rata bila je „pogođena“ osjećajem zavisti koji ju je zahvatio promatrajući jednu izbjegličku obitelj koja je, smještena u jednoj garaži, bila okupljena oko zapaljene vatre. Svo su imanje izgubili, ali imali su jedni druge. Čvrsto su se stisnuli jedni uz druge zbog hladnoće i zime i smijali su se. Bili su sretni jer su, unatoč gubitcima, ostali u odnosu ljubavi jedni prema drugima, a ona s dubokom tugom i čežnjom da ona i njena obitelj budu „za-jedno“.

Razvidno je da sreća uključuje ljubav. Ljubav je dijete slobode (kaže stara francuska pjesma), a slobodan nije onaj koji ne posjeduje ništa, već onaj koji je slobodan od svega što ima. (usp. T. Ivančić)

Dokle god živimo samo na razini ratia, sve nas zarobljava i zato je sve više bolesti registrirano i na somatskoj i na psihičkoj razini čovjeka. Ni idealizam ni materijalizam ne pogađaju stvarnost. Ne može se rastaviti živo tijelo od duše, niti materijalni živi mozak od duhovne duše. Stoga je neophodno poznavati razliku između racionalne i intelektualne spoznaje, a zatim ih uskladiti, jer se radi o istoj stvarnosti, samo s raznih polazišta spoznaje. Podsjetimo se da je intelekt čovjekova sposobnost čitanja stvarnosti iznutra (intus legere), kao što čovjekov razum (ratio) iščitava stvarnost izvana. Racionalna spoznaja analizom, razlikovanjem, eksperimentima, mjerenjem. Intelekt, naprotiv, ispituje cjelovitost svega, spoznaje duhovnu stvarnost, prepoznaje temelje postojanja, smisao svega i viziju budućnosti. Intelekt ili um zna tko je čovjek, a razum analizira što bi to sve bio čovjek. Intelekt je usmjeren na istinu.

Površnost, formalizam, konformizam, kao i isključive krajnosti, zaustavljaju mnoge ljude da dođu do istinite spoznaje, do sposobnosti čitanja stvarnosti iznutra i zbog toga će danas mnogi proglasiti život temeljen na transcendentalima, zakonitostima duha „utopijom“, čovjeka koji je na strani dobrote naivnim i slabim te arogantno, samodopadno ponašanje snažnim. Suvremeni čovjek htio bi „ne biti biće u bitku“, već silovito i agresivno želi uzeti život, istinu i pravdu u svoje ruke, ohološću i zavišću nastaviti život „u ludilu“ lažne emancipacije koja stoji na početku povijesti čovječanstva – odvojiti se od Bitka. Danas mnogi to stanje proglašavaju izrekom „biti realan“, što bi značilo da treba čvrsto postaviti moć na ovoj zemlji, osigurati dobre socijalne kontakte, veze, jer o tome sve o-visi. Jasno nam biva da biti biće, realan čovjek koji je osoba, ne znači čvrsto ne stajati na zemlji ili ovisnost, nego ono temeljno – slobodno ostati u odnosu ljubavi koja nosi ljudsku egzistenciju, daje joj smisao i veličinu. Pa ipak, čovjekov život na Zemlji giba se valovito. Dogodi se da čovjek ostane „praznih ruku“ ili da dođe do „zida“, a upravo su to privilegirani trenuci u kojima ima priliku otkrivati svoj antropološki život kao središnji, a transcendentale prepoznavati kao temelje svoje egzistencije i sreće.

„Kako na ispravan način bivati sve više čovjek?“, bio je zanimljiv upit jedne tridesetogodišnje osobe koja je doživjela ostavljenost od bračnog partnera. Bila je pod liječničkom kontrolom, uzimala propisane lijekove, ali patnja i bol oduzimale su joj svu snagu i vitalnost. U njoj su bili vidljivi fenomeni okrnjenosti duhovne duše; od traženja odgovora na ono vječno „zašto“, preko ljutnje i nemoći da išta promijeni do besmisla življenja i suicidalnih misli, a sve popraćeno stalnim gestikulacijama rukama prema sebi na području srca. U daljnjem izlaganju ovog primjera obradila bih onaj ključni element koji je bio neophodan kao pokazatelj autentičnosti hagioterapije i, u konačnici, donositelj rezultata njene djelotvornosti, na temelju vlastita iskustva rada na tom slučaju. Susret sam doživjela poput susreta s osobom kojoj je prestalo kucanje srca i treba joj reanimacija, zrak, dah da ostane na životu. Rad s osobom odvijao se u nekoliko susreta. Tijekom samog susreta prepoznavala sam smjernice utemeljitelja hagioterapije o bitnosti stava „biti za“ osobu u patnji, duboko je poštivati dok je „ne čujemo“ iznutra te kako da taj stav bude naše svojstvo, a ne formalizam. Prelazak iz formalizma u svojstvo zahtijeva osobni razvojni put i često odlučuje o daljnjim susretima. Oboružana znanjem da je zlo razorilo zakone organizma duhovne duše i njegove sile, kratko sam osobi objasnila odakle u njoj tolika patnja i bol, a time i odgovorila na njen upit „Zašto?“

Patnja i bol nastaju kada pogrešno i zlo djelovanje okrnji, razori i rani dobrotu duhovne duše pa sile duhovne duše stvaraju agresivnost, depresiju, krivnju i suicidalne misli. Zlo je ušlo tamo gdje je bilo dobro. Poštujući njenu jedinstvenost, uvažavajući njenu originalnost i dinamizam strukture duhovnog organizma, zauzela sam stav jedinstva dviju osoba u povjerenju i sućuti. Na taj način osobi se posreduje „duhovni kisik“ koji joj je nužan za prepoznavanje dobrote i ljubavi u njoj samoj. „Čovjek je biće kojem je potrebna pomoć drugih kako bi postao ono što po sebi jest.“ (usp. Newman) To temeljno antropološko ustrojstvo govori nam da je u nas već usađeno nešto nalik na izvorno sjećanje na dobro i istinito i zato nam netko „izvana“, a to može biti samo netko tko je i sam prihvatio put vjere u dobro, može posredovati motive za vjeru i povjerenje da će biti dobro.

Hagioasistent je posrednik vjere u dobro, a ne njeno verbaliziranje i poučavanje. To jutro uoči susreta i sama sam se probijala na putu vjere u dobro kroz praštanje i zato je istina bila u meni, a to je ona supstancija koja je tu osobu otvorila za dobrotu i ljubav. Dobrota i ljubav transparentne su i zato samo kada je čovjek i sam u toj istini, kada je čovjek odsjaj te istine (jer nitko nije dobar!), ona budi druge na život i okreće ih dobru. Tada je dobrota „privlačna“ jer izlazi iz temelja postojanja osobe, nije formalna, već spontana, neposredna i djelotvorna.

Možda nam je danas tako teško izaći na kraj s biti čovještva upravo zato što više nismo sposobni za jednostavnost – dobrota i ljubav traže svjedoke! U konačnici, sve ovisi o srcu – jer sve se veže i razvezuje u dubini srca!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.