Piše: Marinko Banožić
Poznato je da sportaši prije velikih i važnih natjecanja, idu u karantenu i to zbog dva glavna razloga:
a) da bi bili izolirani od svega onoga što bi ih moglo ometati u pripremama za važne nastupe i
b) da bi se mogli posve posvetiti samom treningu i svemu onome što ih čini spremnijima i boljima za natjecanje.
Po kvaliteti i efikasnosti na samom natjecanju vidjet će se tko je dobro iskoristio pripreme i vrijeme provedeno u izolaciji i karanteni.
Do nedavno smo bili u dvije karantene:
1. coronavirus karantena – ograničenog vremena trajanja i
2. životna – egzistencijalna karantena u vremenu našeg zemaljskog života.
Ova prva pružila nam je iste mogućnosti kao sportašima njihove karantene:
a) da smo u kućnoj karanteni izolirani od puno površnih faktora koji nas vežu, čine ovisnima i smetaju za istinski život,
b) da duhovno treniramo kroz razmišljanje, razmatranje, molitvu, meditaciju, kontemplaciju itd. te tako pripremamo svoj duhovni organizam da budemo spremni i sposobni za nastavak života i nakon smrti tijela.
Prije smo često znali reći kako nemamo vremena za razmišljanje o bitnim životnim stvarima jer su nam druge stvari oduzimale vrijeme. No nije samo vrijeme u pitanju, jer vremena smo na neki način imali i prije, ali ga nismo koristili na pravi način. Pitanje je, dakle, kako koristimo dobivenih 24 sata dnevno?
Gledam sebe u ovo vrijeme izolacije. Ispočetka sam samo išao s laptopa na mobitel pa na TV i obratno, gledao dnevnik, vijesti, konferenciju Stožera za novinare i sl., sve da mi ne bi izmakla koja informacija o Covidu 19 i svim događajima vezanim uz njega.
Na neki način sam postao ovisan o tome. Ubrzo sam uvidio da me to zarobljava, čini ovisnim i uzima mi dragocjeno vrijeme, te sam se djelomično progledavši okrenuo onim bitnim egzistencijalnim pitanjima koje život znače. Dobro bi bilo ovu neplaniranu karantenu iskoristiti kao darovano vrijeme da bi bolje razumjeli ovu drugu, važniju karantenu, karantenu života. Boravak u ovoj izolacijskoj karanteni možemo iskoristiti da bolje vidimo ovu ovozemaljsku izolaciju i relativnost naše slobode i nemogućnost utjecaja na mnoge bitne životne čimbenike.
Na ovoj zemlji smo stvarno u prolazu! Ovdje smo kao u nekoj karanteni. Nitko nas nije pitao hoćemo li se uopće roditi i živjeti, hoćemo li baš ovdje i u ovo vrijeme živjeti, hoćemo li biti: muškog ili ženskog spola, bijeli ili crni, genijalni ili prosječni, hendikepirani ili zdravi, kršćani, hinduisti ili ateisti itd.
Gledano s vremenskog stanovišta ovdje živimo u prosjeku oko 70, 80 godina, no netko umre mlad, a netko doživi duboku starost. Ali to je, uspoređeno s velikim vremenom koje je prošlo i koje dolazi, tako neznatno kratko vrijeme. A ipak, to je jedino vrijeme koje imamo i za nas je veliko i sudbonosno kako ga po svojoj slobodnoj volji koristimo.
Gledano s prostornog stanovišta živimo u jako malom prostoru, vrlo male planete beskonačno velikog svemira. Ovdje smo zatvoreni i izolirani kao u karanteni nekakvog kampa za pripremu sportaša. Puno toga nam je određeno i uvjetovano. Ali, premda nismo apsolutno slobodni, ipak smo relativno slobodni i možemo takav nama dani život prihvatiti ili odbaciti.
Svaki dan oko 100 000 ljudi ode s ove planete, a nešto preko 100 000 se rodi, dođe ovdje živjeti. Od kuda to silno mnoštvo ljudi dolazi i kamo ide ne znamo; znanost, niti itko od ljudi, ne može nam tu nimalo pomoći. Među tim nebrojenim brojem ljudi smo i mi kao posebne osobe i pojedinci. Bilo bi prirodno da se pitamo koji je smisao života ovih milijarde i milijarde ljudi, a onda i naš osobni smisao?
Smisao nalazimo kada promatramo cjelokupno postojanje, kako sve idealno funkcionira po savršenim zakonima. Vidimo da to ne može biti slučajno. Ako nije slučajno znači da netko s tim upravlja. Upravljati može netko tko sve dobro poznaje, a to može biti samo onaj tko je sve i stvorio.
Na nama je da prihvatimo sami sebe i život u zajedništvu, ljubavi i skladu sa svim stvorenim i svim ljudima koji su s nama na putu života.
Ako uspijemo vidjeti i razumjeti ovu temeljnu istinu sebe i svog postojanja lakše ćemo podnositi sve poteškoće, bolesti i razne epidemije, prirodne katastrofe i fizičke smrti kao neminovnost života u kampu zvanom Zemlja.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.