Koji je tvoj smisao?

Piše: prof.dr.sc. Tomislav Ivančić

U posljednje vrijeme puno sam se bavio pitanjem smisla života. Što je smisao života? Ljudi se stalno pitaju hoće li nakon smrti otići u nebo, u pakao ili ih čeka čistilište. Pitaju se: Jesam li ja doista Bogu drag ili nisam? Jesu li mi oprošteni grijesi ili nisu? Jesam li u milosti ili u grijehu? Sva su ta pitanja zapravo pitanja o smislu života.

Što trebamo učiniti da bismo bili u milosti, da bismo se nakon smrti rodili za vječni život? Ovdje na zemlji samo je jedno važno, ne otići mimo vječnog života. Što vrijedi živjeti dvadeset, trideset, pedeset ili sto godina na zemlji, ako ćemo poslije toga biti u paklu ili ako nas čeka čistilište do sudnjeg dana?

Život na zemlji je poput čekaonice. Ovdje samo čekamo trenutak kad će nam Stvoritelj svijeta reći – ti si pozvan, dođi u nebo. Svi dakle čekamo. Jedino je važno biti siguran da ćemo stići u nebo.

Zato je pitanje smisla života sudbonosno pitanje. To nije pitanje filozofije, intelekta ili razmišljanja, nego se radi o pitanju egzistencije, biti ili ne biti.

Ti si misao Stvoritelja

Sama riječ smisao, s – misao, znači biti s nekom mišlju. Netko je tebe zamislio. Bog je tebe zamislio i stvorio. Samo je pitanje, jesi li u skladu s tom njegovom mišlju. Drugim riječima, Bog ima za tebe, ovdje u svijetu, neku zadaću, nešto što bi ti trebao živjeti i učiniti. Ti se pitaš što je to. Tražiš biti u skladu s tom njegovom mišlju o tebi.

Ili, smisao je zapravo pitanje: Zašto sam ja stvoren? Zašto postojim? Zašto moram biti ovdje? Zašto trpim? Zašto moram umrijeti?

Baš sve u životu traži odgovor. Jer, ne želimo umrijeti, niti smo se ikada željeli roditi. Nije nas ni bilo da bismo mogli željeti roditi se. I stoga se pitamo tko je odlučio da moramo doći na svijet.

Koji je smisao mojih dana? Zašto moram ostarjeti? Zašto moram živjeti toliko godina? Tražiti smisao znači tražiti odgovore na pitanja „zašto“. Tražiti odgovore znači pitati se: „Tko me to stavio u svijet?“ Ako pitamo oca i majku, oni ne znaju zašto smo na svijetu. Došli smo k roditeljima, a da oni nisu znali tko će im doći. Ni svećenici, ni profesori, ni znanstvenici, ni političari, ni vojska, ni policija i nijedan mudri čovjek ne zna odgovor na to pitanje. Jedini tko ima odgovor jest Stvoritelj svijeta, Bog. Filozofi kažu da, kad ga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti. Ljudski život nema smisla ako Boga nema. Jer, tada nema odgovora na temeljna pitanja.

Čovjek ne zna čija je priroda, čiji su oblaci, čiji mjesec i zvijezde, čije je sunce, čija su djeca koja se igraju na igralištima, čija je baka koja jedva hoda, čija ptica koja leti, čija je ruža što je onako procvjetala i mirisna, tko ju je poslao.

Ti ne možeš napraviti ružu, ne možeš napraviti dijete, ono ti se rađa, „dano nam je“, kažu roditelji.

Prema tome, najvažnije u životu nam je pronaći Boga. Ali, kad ga nađemo, još nismo pronašli odgovor na pitanje: „Zašto ja?“ Sigurno svi koji ovo čitate znate da postoji Bog pa i vjerujete u Njega, znate čitati knjigu koja se zove priroda, znate misliti i razmišljati, znate da je Isus došao na svijet i prema tome u Njega vjerujemo. Taj povijesni čovjek je Bog. Naš Bog nije nepoznat, živio je među nama, pokazao se. Prema tome, Bog nije dalek, nije nepoznat, nije misterij. Ipak, unatoč tome ostaje pitanje: „A koji je moj smisao?“

ŠTO TREBAMO UČINITI DA BISMO BILI U MILOSTI, DA BISMO SE NAKON SMRTI RODILI ZA VJEČNI ŽIVOT?

Zagonetka smisla života

Obično mladi i zdravi ljudi razmišljaju kako je njihov smisao oženiti se, imati radno mjesto, raditi to i to, imati ovo ili ono, roditi i odgojiti djecu, steći dobru mirovinu pa si na kraju kupiti grobno mjesto i leći u njega. Koji je smisao tog života?

Mislimo i da smisao života traže samo ljudi koji mogu raditi. Ali, koji je smisao života djeteta koje je abortirano? Ono je mali mučenik. Koji je smisao života djeteta koje je umrlo u utrobi majke?

Koji je smisao djeteta koje se rodilo i umrlo u trećoj godini? Je li ono išta u životu napravilo?

Koji je smisao života mladića ili djevojke su koji umrli taman kad su diplomirali i htjeli se zaposliti, htjeli ući u brak? Jurili su autom, udarili u neku stijenu i više ih nema. Koji je njihov smisao?

Koji smisao ima dijete koje se rodi hendikepirano? Što to dijete mora raditi da bi se spasilo? Zamislimo koliko je hendikepirane djece, koliko je ljudi na psihijatriji. Koji je njihov smisao?

Zamislimo dalje, koliko je ateista, koliko je ljudi raznih drugih religija. Koji je smisao njihova života?

A koji je smisao života nekog političara, književnika, glazbenika, umjetnika, vojnika ili generala? Koji je smisao nekog znanstvenika, sveučilišnog profesora, učitelja, seljaka, radnika? Koji je smisao starice koja hoda sa štapom i jedva prijeđe ulicu, koja plače i kojoj je dosta svega, jer boji se smrti? Koji je smisao života čovjeka na umoru? Koji je smisao nekoga tko je na stratištu, koga će ubiti teroristi? A koji je smisao nekog terorista? Koji je smisao svih onih koji progone kršćane? Što su to kršćani napravili društvu da ih treba progoniti? Koji je smisao ideologija i ideologa? Koji je smisao razbojnika koji je u zatvoru? Napokon, koji je tvoj smisao, dok čitaš ovo? Što ti trebaš činiti? Kamo trebaš poći? Što trebaš preokrenuti u svom životu?

Kao što se dijete u utrobi majke mora roditi na ovaj svijet, tako se svatko mora roditi još na jedan svijet. Jer, ne postoji samo ova zemlja. Zemlja nije ništa prema svemiru, a kažu da postoje još i drugi svemiri. Što je onda nebo i tko zna u kojem je ono svemiru? Koji je smisao našeg tijela, koje u trenutku smrti „svlačimo“, gubimo, ostavljamo, a mi idemo dalje? Kamo to idemo?

Kad tako razmišljamo, onda zaključujemo da pitanje smisla života uopće nije lako riješiti.

Prihvati i zavoli sebe

Smisao našeg života najprije je u tome da budemo ono što jesmo. Ti nisi sam sebe stvorio. Prema tome, sam sebi ne možeš dati smisao. Konačno, ne možeš ni znati koji je smisao tvog života jer ne znaš što sve možeš, ne znaš kad ćeš umrijeti, ni što će ti se sve dogoditi. Ne znaš je li za tebe važno napraviti nešto posebno u životu i što je to. Ako ima sedam milijardi ljudi, koji je smisao svih nas? A svatko je original, svatko je osoba i svatko ima svoj smisao, samo svoje mjesto, svoje originalno tijelo i dušu i sve ostalo.

Stoga je smisao života samo u tome da prihvatimo sebe. Jer, Bog nas je stvorio. Ipak, jesmo li ikada prihvatili to što jesmo?

Bolestan si, star ili hendikepiran, na umoru si, ili si tek dijete, u braku si, roditelj si? Što je važno u tvom životu? Kad ti prihvatiš sebe, onda si prihvatio i sve ono što možeš i trebaš napraviti. Kad prihvatiš i zavoliš sebe, kad shvatiš da nisi ti sam sebe sebi dao, nego je Stvoritelj svijeta, koji je apsolutno dobar, tebe tebi dao, tad shvaćaš da si ti najljepši dar koji možeš primiti.

Besmisao života nastaje kad počneš mrmljati protiv sebe, kad se počneš tužiti i govoriti: „Bože, što si me ovakvog stvorio?“, a osobito to činimo kad nam dođe neka patnja ili bolest.

Svatko od nas ima samo sebe i u sebi sve ono što mu je Stvoritelj dao.

Onog trenutka kad, umjesto da mrmljamo, prihvatimo sebe, kad unatoč boli i muci koje prolazimo kažemo: „Neka, Gospodine, Ti nešto dobro misliš s time.“, tad slavimo Boga, jer time vjerujemo da je On dobar. A On ne može biti drugačiji nego samo dobar.

Ako trpiš i patiš, ako te boli, to nije zato što ti je Bog dao bol i patnju, nego zato što u svijetu postoji grijeh, koji razara naš organizam i sve što je dobro. Prije istočnog grijeha nije bilo nikakve patnje. Ni poslije naše smrti, u nebu, neće biti patnje. Ali ovdje na zemlji smo, zbog grijeha, istjerani iz raja i tu nas grijeh napada, podložni smo mu i robovi smo grijeha, kaže Isus. Zato su patnje i muke tu. I ne možemo sami sebe osloboditi od grijeha. Čemu onda psovati i protestirati protiv Stvoritelja što patimo, umjesto da kažemo: „Neka, griješio sam i ja, neka ovo bude za moju pokoru, podnijet ću. Ako su naši branitelji u rovovima, na zimi i mrazu, u vodi i kako sve ne mogli izdržati bombardiranja samo zato da bi oslobodili domovinu, zašto ja ne bih mogao, za neko dobro koje treba moja obitelj, ja ili moja domovina?“

Smisao života – to si ti! Shvati i prihvati sebe takva kakav jesi, star ili mlad, muško ili žensko, Hrvat ili neke druge nacije, nije važno, čovjek si, stvoren od Stvoritelja! Kad to „primiš“, tada je Stvoritelj sretan. Reci: „Hvala Ti, Bože, dobro je, lijepo mi je, hoću biti to što jesam! Dopustio si da ja baš to i to trpim. Neka. Znam da je to za neko dobro. Isuse, ako si Ti išao na križ, a nisi bio nimalo kriv, zašto ne bih ja, koji sam itekako kriv? Zašto ne bih i za grijehe drugih i ja nešto pretrpio?“

Smisao života jest prihvatiti sebe sa svime onime što ti jesi. Prihvati sebe zato što si Hrvat, katolik, što imaš to zvanje, što jesi ili nisi u braku, što imaš djecu ili ih ne možeš imati, što imaš ili nemaš radno mjesto. Zahvali. Zaljubi se u sebe. Zavoli svoj život jer samo sa svojim životom možeš doći u nebo, ne s tuđim. Dok sebe ne prihvaćaš, nemaš kamo poći, nemaš „brod“ kojim bi otputovao preko ponora smrti u život. Kad prihvatimo sebe i svoj život, radit ćemo upravo ono što treba.

Bog svakog od nas stavlja upravo na ono mjesto gdje treba nešto postati. Ako je dijete umrlo u utrobi majke, i to ima smisla, nešto govori tim roditeljima i ljudima oko njih. Ako je neko dijete abortirano, to nama svima govori kako smo nečovječni i zločinci, jer koliko brakovi čeznu za djecom. Treba prihvatiti sebe i onda kad smo učinili takav zločin, jer tada Bog prašta i tada će i to dijete doživjeti Boga jer si ga zavolio i požalio što si to učinio, i tad će biti dobro.

Traženje smisla života nešto je čudesno. To je ono što još do sada nismo učinili. Nitko od nas ne prihvaća sebe. Svatko kaže da ne voli na sebi ovo ili ono i tako odbijamo sebe. Prihvatimo sebe, recimo: „Bože, hvala Ti za ovakve moje noge, ruke, pluća, srce, želudac koji me muči, oči i uši… Hvala! Prihvaćam. Hoću biti to što si mi dao!“ I evo smisla života!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Aktivna i pasivna ljubav – Tomislav Ivančić