Piše: Zrinka Šarić
Ranjeno društvo vapi za stvaralačkom snagom žene. Snagom mudrosti koja će obnoviti suvremeno društvo i usmjeriti ga i silom nježnosti kojom će ga prigrliti i zaštititi, ali sve u suradnji s muškarcem. Jer žena je srce društva.
Kako razlikovati stvaralačku snagu žene od razaralačke snage ?
Čovjek je dakle stvoren kao muško i žensko. Jedno drugog usmjeravaju u čovještvu. Lako je biti žena. Lako je biti muškarac. Ali teško je biti čovjek. Jer ako si Čovjek onda će pored tebe svima biti dobro. Moći će se svestrano razvijati bez ugroze da ćeš razoriti ono što grade. Pored tebe biti će sigurni bez straha da ćeš ih povrijediti. Nećeš biti prepreka da donose radost života mnogima jer ti nisi žena koja razara, ti si Čovjek. Ako si antropos, čovjek u sebi, s pogledom prema gore, umiješ čuti ono što se ne čuje i i znati ono što se ne uči. Prepoznat ćeš potrebe čovjeka i biti plemenita, čovjekoljubiva. Bez nagrade i priznanja, bez plaće i mita. Biti ćeš žena koja stvara novog čovjeka. Tamo gdje su ga iznevjerili vratit ćeš mu povjerenje, gdje su ga odbacili prihvatiti ga kao takvog kakav jest, u čemu su ga obespravili uvažiti ga….Žena je ta koja brine o osobi, da sačuva dostojanstvo osobe.
Može li ovaj svijet opstati bez velike žene? Velika žena je sućutna žena, milostiva. Žena puna milosti. Žena koja je za život, sustvarateljica svijeta, donositeljica života. Kreatorica dječje duše. Žena u sebi nosi klicu stvaranja. Koja je to sila i snaga u ženi? Koja snaga je za izdržljivost tijela? Nije to jakost mišića. To je snaga mudrosti. Snaga mudrosti i sila nježnosti je odlika žene, dar Duha. Kad bi svaka žena znala da u sebi nosi te sile i snage postala bi suradnica Stvoritelja. Jer On ju šalje kao misionarku života.
Razaralačke snage žene
Postoji opasnost da žena može i razarati.
Patologija suvremene žene je tjeskoba, strah od ostavljenosti, usamljenost, samodostatnost, neprihvaćanje sebe kao žene, kriva slika muškarca, manjak ljubavi, nježnosti i pažnje u bazičnoj dobi. Tako nastaju razaralačke snage u njoj.
Specifična bolest žene je zavist, ljubomora na ženu. Kao bakterija zavist se ukorijenila u srce žene. Uspoređuje se sa ženom do sebe. Jer ne može biti kao ona. Ne može imati što ima ona. A upravo su to njeni promašeni snovi. Iznutra ju jede zavist, a ugrožava ženu do sebe na razne načine. Iz ljubomore nastaje posesivnost, svojatanje nečega ili nekoga tko nije njezin. U svojoj patologiji zloća preskače na muškarca do nje i nastaje kompenzacija. Ne dopušta da se druga žena približi onomu na koga se navezala. Postaje opsjednuta time. Do te mjere da manipulira s onim tko joj ne pripada. Kupuje ga pruženim uslugama. Sve to proizlazi iz neljubavi prema sebi i manjkom vrijednosti. Razaranje je posljedica frustriranosti i promašenosti. Nastaje osobnom zapuštenošću na antropološkom području. Previše je ulagala u vanjštinu, psihofizičku razinu, a zapustila duhovnu dimenziju. Time nije nadoknadila manjak vlastite vrijednosti. Veliki promašaj je to i suludo je očekivati da će udajom riješiti problem i ispuniti praznine. Zato često ostanu neudane. Muškarac to ne može nadoknaditi.
Snaga razaranja je potisnuti bijes i ljutnja koja se vuče iz djetinjstva, a izbija kao tantrum na krivom mjestu, u krivo vrijeme, prema nedužnim osobama.
Mudrost je neminovna, važna da se detektiraju manjkovi u vlastitoj osobnosti, na antropološkom području. Žena kojoj je duhovni organizam izranjen, istraumatiziran, ima u sebi otrovne snage koje razaraju. Patološka stanja u njoj priječe joj da zastupa istinu te tako ide protiv života i ne umije surađivati s drugom ženom.
Žena zanimanja i žena zvanja
Žena je na svakom radnom mjestu, u svakom zanimanju žena institucija. Ona ima doticaj sa djetetom od rane bazične dobi. Tete jaslica, vrtića, medicinsko osoblje bolnica, socijalne radnice domova, učiteljice prvašića, osnovnih škola, profesorice srednjih škola, fakulteta, sveučilišta i ostalih radnih mjesta. Kad bi svaka žena čula poziv i poslanje prepoznala bi u sebi stvaralačke snage koje podižu, hrabre, tješe, vode, nanovo rađaju povjereno biće, a time bi svjesno surađivale sa Stvoriteljem čovjeka. Ako samo hladno radi svoj posao kao zanimanje, odgovarat će za svako razaranje osobnosti u povjerenim bićima.
Upravo zbog takvih žena koje nisu čule poziv zvanja u svojoj struci, svijet postaje najnesigurnije i najugroženije mjesto. A svijet je pun djece, malih ljudi. Tragedija svijeta je patnja djece. Katastrofa nije ni potres ni tsunami već suvremeni čovjek bez sućuti, žena bez milosti.
Društvo postaje ranjeno upravo zato što su institucije zakazale. Koliko je samo djece izišlo iz tih institucija koje još danas kao odrasli nose rane na duši od razaralačkih snaga zloće.
Ovo je apel svakoj ženi da duhom dođe u davne trenutke svoga bijesa, trenutke dječje boli, straha, poniženja i da snagom Duha Svetoga poništi svako zlo, a snagom mudrosti, ljepote, ljubavi zamoli oprost u svakom čovjeku u kojem čući ranjeno dijete. Tek tako doživjet će vlastitu slobodu i mirnu savjest.
Manjak empatije i zloća žene je odvojenost, otkinutost od Stvoritelja, a onda pristanak da razara život u sebi i oko sebe. Hitno treba ženu vratiti u izgubljeni raj i pričvrstiti je uz Bezuvjetnu Ljubav Stvoritelja. Time je zajamčena sigurnost djece, a društvo će stvarati zdravi ljudi.
Poslanje žene
Ženi je povjerena osoba, čovjek, dijete. Žena je poslana u svijet kao misionarka života. Svaka žena koja čuje poziv svjesna je da je svako dijete dragocjeni biser, njoj povjeren, na kojeg mora gledati sa strahopoštovanjem. Svjesna da nema pravo nad djetetom, a ima odgovornost vratiti ga neoskvrnjeno. Bilo njeno vlastito koje je začela i nosila ga pod srcem ili koje joj je povjereno u nekoj instituciji. Ona ga treba nanovo roditi za društvo. Ljepota žene je dobrota, plemenitost i nježnost vječnog rađanja. Žena nosi u sebi iskonsko umijeće rađanja, a to je snaga stvaranja i sila nježnosti. Time postaje sustvarateljica svijeta. Stvoritelj svega stvorenog je vlasnik i ima svu vlast uzeti i dati kad hoće i kome hoće. Odabire ženu u svom umu i daje joj poziv i poslanje da rađa čovjeka nanovo. Zato nam dah zastane nad svakim hagiopacijentom, svakom osobom na putu života i doživimo strahopoštovanje svjesne da mu dajemo ono što nam je dano odozgo, a to je samo ljubav. Kada žena dobije prosvjetljenje ne usuđuje se ništa drugo osim ljubiti. Čak ne voljeti. Jer kad volim nekoga tada ga svojatam, vežem uz sebe. Navezuje se na pruženu pažnju i postaje ovisan. Kada ga ljubim kao povjereno biće, ne ugrožavam mu slobodu. Ljubim ga kao osobu i ne usuđujem se taknuti u njegovu osobnost, makar mi možda nije simpatičan ili me možda asocira na nekoga tko mi nije drag. Ta osoba, dijete, čovjek može rasti i razvijati se u autentičnu i originalnu osobu. Neću mu priječiti niti ga kritizirati ni neprestano ispravljati, poučavati već mu biti podrška i imati povjerenje u njega da stekne samopouzdanje.
To je stvaralačka snaga mudrosti koju može iznjedriti svaka žena kao majčino mlijeko.
Hagioasistentica i evangelizatorica, rođena 1962. u Poličniku kraj Zadra sada živi u Samoboru, udata, majka šest kćeri. Prvi preokret u životu učinio je seminar profesora Ivančića 1983. u Zagrebu. S hagioterapijom se susreće 2000. godine. Intenzivno školovanje u hagioterapiji kreće s prvim međunarodnim studijem hagioterapije održanim 2009. godine u Zagrebu.
Centar za hagioterapiju u Samoboru osniva 2012. Drži individualne hagioterapije, tribine, redovite hagioterapijske susrete srijedom u Samoboru i seminare za evangelizaciju po Hrvatskoj i Europi.