Autentičnost priče jamči uredništvo.
Davno je to bilo kad sam u nekom broju „Hagiohr“-a pročitala iskustvo jedne divne gospođe o njenom i svekrvinom odnosu – čini mi se da mu je naslov bio „Iskra je zasvijetlila“, a stigao nam je iz Slovenije. Meni je bio od koristi jer sam željela još jače vjerovati u istinu da živjeti sa muževim roditeljima ne znači promašen život i kraj svijeta. Mlada sam, u braku pet godina i budućnost mi nudi jedan ovakav suživot: suprug, djeca i ja, svekar i svekrva, dva djevera – Bože blagoslovi, ima nas! Mi i sada po nekoliko mjeseci živimo pod istim krovom, u istom domaćinstvu i sve funkcionira kako treba. Znači li to da u našoj kući nitko zbog nikoga ne plače i viče? Ili da smo mi neki utopisti, nestvarni idealisti…? Mi smo sasvim obični, mali ljudi. Mali, ali rastemo.
Majka moga muža i ja od prve se nekako volimo. Netko bi rekao da imam sreće (a stvarno je i imam). Majka moga muža predivna je žena. Vrijedna, uredna, uljudna, topla i jaka. Blaga, a izdržljiva; osjećajna, a čvrsta; s iskustvom teških životnih situacija, a vedra; nju nije zamračio nikakav sistem, nijedan rat niti ikoji drugi stvor. Bilo joj je teško i sada trpi, ali postoji, itekako postoji. Ona potvrđuje baš ono što profesor Ivančić govori kako je važno biti, a ne imati. A ona iz dana u dan svjedoči nama „pilićima“ da su principi života upisani u svakog čovjeka i da ih treba poštivati. Jedino tako sve može funkcionirati. Jedino tako možemo živjeti jedni pored drugih i za druge, a da se ne pojedemo.
Moja svekrva nije mi ništa ni dala niti oduzela, kao ni ja njoj. Predivna je ta sloboda i nenavezanost na drugoga i drugo. Bude svakojakih iskušenja i bolnih trenutaka, ali svijest da si genijalan i originalan, bez obzira na to što ti sam ili netko drugi mislio o tome, oslobađa i svake taštine, ali i patnje. Treba cijeniti sebe onoliko koliko zaista vrijediš, ni manje ni više.
Olakotna okolnost jest to što samo naš Stvoritelj zaista zna tko smo i što je uvijek na tvojoj i mojoj, i našoj i vašoj i svekrvinoj, strani. Uvijek. Uvijek je za čovjeka, uvijek nosi rješenje za svakoga pojedinačno; jedno opće rješenje koje sve podiže, sve miri i čini vitalnim.
Ne mora sve uvijek izgledati veselo i lijepo, ne moraju dani prolaziti bez suza da bi se za život reklo da je lijep i vrijedan življenja. Sve je to psihofizička dimenzija, ali na razini duha uvijek možemo pronalaziti rješenje i otjeloviti ga, osuvremeniti i ostati u bitku.
Drage moje snahe i svekrve; ako smo kršćanke i vjerujemo da je Isus slika muža, a Crkva žene, pitam ja vas i sebe – tko bi onda bila Gospa? Pa svekrva! Ako nju prihvaćamo kao majku, zašto i svoje svekrve ne bismo počele gledati i cijeniti kao majke?
I još za kraj, kako bi rekla jedna divna žena, Dalmatinka, koja nije stigla biti svekrva, ali je bila mudra i duhovita: „Nije vuk ničiju sriću izija!“ Tako ni nama naše svekrve neće, ne mogu, a niti žele zagorčati život i suživot.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
