Piše: Ana Perišić, hagioasistentica
Da mi je biti netko
Stih poznate pjesme potakao me da se ovaj tjedan oglasim na temu ljudske potrebe za ostvarenjem u ovome svijetu. To je bio samo ”okidač”, a povod je praćenje zbilje na političkoj sceni i među ljudima iz moga okruženja. Ako mislite da ću ”oplesti” po drugima, varate se.
Odmah Vam kažem: Žao mi je čovjeka!
Toliko je jadno što se s politikom danas događa da je teško sačuvati pribranost glede važne činjenice: Neki od tih ljudi i sljedećih će godina upravljati Domovinom. Pitam se je li to baš tako treba biti?
Drugo, u svome okruženju gledam simptome ljudske bijede čije se posljedice prelijevaju na strukture društva. Uvijek je isti model ponašanja izazvan ljudskom glupošću ili zloćom i zlim namjerama. No, što je uzrok, krucijalno je pitanje.
Svaki čovjek koji čini neko zlo ili ne čini dobro koje može, griješi. Po tome smo svi mi grešnici, ali i patnici. Naime, ako nismo ono što možemo biti u manjku smo, gubimo od vrednota koje možemo ostvariti ili, pak, spriječiti da se kod drugih dogodi njihovo neostvarivanje. Mi smo jedni na druge upućeni. Naša vrijednost raste s vrijednošću osoba koje žive uz nas.
Vratit ću se na posljedice: korupcija, pohlepa, potreba za moći, laž, vrijeđanje neistomišljenika, osvetoljubivost, ubojstvo čovjeka. Jedan od izvor tih zala je ljudska glupost koja primarno nije povezana s manjkom racionalne ili emocionalne inteligencije, već duhovne – vrijednosne. One osobe koje od djetinjstva pate zbog nedostatka ljubavi, zbog čega nisu stekle spoznaju da su vrijedne, napadaju drugoga da bi se obranile ili da bi ukazale na njihovu slabost, umanjujući svoju. Ili pak ”kupuju” pohvalu i privrženost ”pametnijih”, ”uspješnijih”, opet sa svrhom da se ćute dobro i vrijedno.
Puno veći problem je kad je čovjek zao pa svoj ”bistar” um korist da bi sebe istakao kao mjerilo uspjeha, pravde i znanja. To je ono stanje kada sam čovjek postaje bog. Njega nije briga za druge ljude, on ne razmišlja ni o Bogu. Tom čovjeku drugi služe da bi ostvarivao svoj cilj ili da mu povlađuju. Obično su i ti ljudi doživjeli neki manjak sigurnosti, no nerijetko su ideološki okrenuti prema zlu, negativnosti. Oni žive samo za ovaj svijet i od ovoga svijeta.
Kako nam se boriti protiv toga zla u društvu, okruženju, ali i samima sebi (ako imamo poniznosti preispitati svoje postupke i očekivanja)?
Prvo, samo naša osobna zagledanost u Ljubav i okrenutost prema dobru može pomoći da se promjena dogodi. Cilj je da najprije mi postanemo ono što sada nismo: odgovorni prema darovanim nam sposobnostima (ne nečemu drugome, nekim željama ili ”liječenju” kompleksa), da nam riječi postanu istinite, da živimo etično i po Božjim zakonima (jer tko ne poštuje zakon koji je donio Isus Krist taj nije ni kršćanin niti čovjek – to nema veze s vjerskom pripadnošću, tim gore ako se osoba smatra vjernikom). Bez obraćenja nema promjene, a njemu prethodi percepcija – umna spoznaja da biti čovjek znači biti biće vrednota. Potrebno se odlučiti živjeti suprotno od svake vrste negativnosti, egzistencijalno i svjesno. Nema drugog ”recepta”.
Drugo, naši političari, kolege s posla, susjedi, rodbina trebaju nas promijenjene. Ne možemo mi koji kažemo da poznajemo Gospodina reći: Što se to nas tiče ili, još gore, da mi dajemo mito, krademo, abortiramo djecu, psujemo i proklinjemo, ljenčarimo, ne dajemo potrebnima ni od svoga suviška, varamo bračnog druga, povlađujem moćnicima…
Mi kršćani smo ”ogledalo” društva, mi trebamo biti na visini moralnih vrijednosti i uvijek biti kao naš Spasitelj: ljubiti čovjeka, čak i da je danas on naš neprijatelj. Tom snagom dobra u sebi možemo mijenjati svijet, možemo se oprijeti svakoj negativnoj politici i ideologiji. To je naše poslanje, samo po tome smo mi netko.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
