Iz arhive, piše: dr. sc. Zdenko Babić, doc.

Povod ovom tekstu nedavne su velike prirodne katastrofe – potres s brojnim ljudskim žrtvama i velikom materijalnom štetom koji je pogodio Haiti čija vlada i stanovništvo
nužno trebaju međunarodnu pomoć, pa tako i pomoć nas iz Hrvatske.

Koji su razlozi za solidarnost na globalnoj razini? Je li načelo solidarnosti, uslijed današnjeg načina života i organizacije ekonomskog života koji obilježavaju bjesomučna utrka za konkurentnošću i profitom, ‘izgubilo’ na aktualnosti?

Načelo solidarnosti prema socijalnom nauku Crkve govori o tome da „solidarnost nije osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili
udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni…“ (Sollicitudo Rei Socialis, 1987.).

U vezi s tim otvaram niz teških pitanja: Koliko se danas u svijetu i društvu u kojem živimo poštuje i primjenjuje načelo solidarnosti?Koliko se poštuje zahtjev solidarnosti u Hrvatskoj? Kako se zahtjev solidarnosti provodi u regiji? U nastavku ću pokušati naznačiti odgovore.

Solidarnost u današnjem svijetu

Današnji je svijet prijeko potreban solidarnosti. To je vjerojatno oduvijek i bio. O potrebi solidarnosti govori nekoliko podataka koji oslikavaju svu dramatiku nepravedne raspodjele dobara na globalnoj razini.

Najbogatiji 1% svjetskog stanovništva ostvaruje prihode veće od 57% najsiromašnijeg stanovništva svijeta;10% stanovništva SAD-a ostvarivalo je veće prihode od prihoda 43% svjetskog stanovništva, a 1,2 milijarde (svaki peti čovjek) ima manje od jednog dolara, odnosno oko 5 kuna dnevno za preživljavanje!

Svaki treći stanovnik (oko 184 milijuna ljudi) Afrike pati od posljedica neishranjenosti. Prosječni očekivani životni vijek u subsaharskoj Africi manji je od 50 godina (prema podacima UNDP i www.africa2015.org ).

Razvijene zemlje su se posredstvom Milenijske deklaracije te određenih Organizacija ujedinjenih naroda obvezale pomagati nerazvijenim zemljama s 0,7% vrijednosti svoga godišnjeg BDP-a, s ciljem značajnog smanjivanja siromaštva u najnerazvijenim dijelovima svijeta do 2015. godine.

Također, na globalnoj su razini prisutni i drugi praktični oblici solidarnosti kojima sredstva idu od razvijenih i onih koji imaju prema nerazvijenima i onima u potrebi, primjerice putem vjerskih ustanova kao što su Caritas, misijski uredi Katoličke crkve i drugih kršćanskih zajednica.

A postoje i brojne organizacije civilnog društva koje djeluju u području promicanja međunarodne solidarnosti i pomoći, te određen broj velikih kompanija. Međutim, teško je procijeniti o kojoj se količini pomoći radi.

Primjena načela solidarnosti u današnjem društveno-ekonomskom modelu

Iako se, zbog brojnih različitosti među društveno-ekonomskim modelima, ne može govoriti o jedinstvenom europskome modelu socijalne države, svi modeli u temeljima imaju ekonomske, ali i solidarne argumente.

Tako su, npr. osnovna načela solidarnosti koja uvažavaju gospodarski sustavi europskih zemalja, pa tako i Hrvatske (ali razlikuju se u mjeri tog uvažavanja):

  • solidarnost mladih i radno sposobnih sa starijima i radno nesposobnim – to je načelo temelj funkcioniranja mirovinskih sustava na načelu I. stupa generacijske solidarnosti (tako mirovine sadašnjih umirovljenika financiraju danas zaposleni), financiranje dječjih doplataka, drugih programa vezanih uz skrb o djeci i starijima, invalidnina, raznih drugih socijalnih naknada vezanih uz gubitak radne sposobnosti;
  • solidarnost bogatijih sa siromašnima – temelj je progresivnih poreznih sustava u kojima veći porezni teret snose oni koji imaju i zarađuju više, iz kojih se financiraju razne vrste socijalnih naknada za siromašne i nezaposlene;
  • solidarnost zdravih s bolesnima – temelj je za osiguranje univerzalnog pristupa zdravstvenim uslugama bez obzira na plaćanje zdravstvenog osiguranja.

Danas se, kao posljedica različitih gibanja, a prije svega zbog ubrzane informacijsko-
tehnološke revolucije, globalizacije, individualizacije i demografskih procesa – govori
o novoj krizi socijalne države, pa i o krizi osjećaja solidarnosti, te se u većini
europskih zemalja provode određene reforme socijalne države koje zapravo idu za
smanjivanjem socijalnih izdataka.

Možemo li istodobno postaviti pitanje – znače li te tendencije da Europa pomalo popušta pod globalizacijskim i drugim pritiscima i slabi u svom društveno-gospodarskom uređenju implementaciju zahtjeva ‘solidarnosti’?

Pojednostavljen bi odgovor bio – čini se da znači. S druge strane, novija istraživanja
pokazuju da je klasičan pristup određenog ‘sukoba’ između razine solidarnosti društva garantirane putem različitih programa socijalne države i eventualnog negativnog utjecaja na ekonomsku efikasnost ipak u određenoj mjeri zastario.

Važno je pri tome voditi računa o kvalitetnom dizajniranju socijalnih programa tako da oni sami podupiru razvoj društva i gospodarski razvoj,te naravno njihovo optimiziranje u skladu s gospodarskim i financijskim mogućnostima društva.

Solidarnost u hrvatskom društvu

Republika Hrvatska i njezini građani činili su i čine brojne napore u smislu nastojanja
ostvarenja određene razine solidarnosti, što najbolje ilustriraju podaci o zbrinjavanju
prognanika i izbjeglica u ratno vrijeme, o obnovi domova i infrastrukture i financiranju i koordiniranju složenog i zahtjevnog procesa povratka prognanih, o preraspodjeli
koja se ostvaruje kroz fiskalni sustav gdje se politikom socijalnih transfera vodi skrb o
najugroženijim članovima hrvatskog društva.

Također, o prisutnom osjećaju solidarnosti kod hrvatskog građanina govori uspjeh brojnih humanitarnih akcija koje su se odvijale uz pomoć medija i u kojima su građani u pravilu svojim potporama premašivali očekivane iznose.

Područje u kojem nije bilo prisutno dovoljno solidarne svijesti donedavno je bilo demografsko područje i praznina u području populacijske politike. Sada je ta praznina popunjena i oblikovan je dobar program populacijske politike koji je, čini se, počeo davati rezultate.

Određen nedostatak organiziranog djelovanja države utemeljen na solidarnim principima vidljiv je u izostanku sustavne politike borbe protiv siromaštva u Hrvatskoj te također programa subvencioniranog stanovanja i stambenih potpora za mlade obitelji te nedostatak tzv. ‘socijalnih stanova’.

Dakle, značajni elementi solidarnosti ugrađeni su u temelje hrvatskoga gospodarskog
sustava i osjećaj za solidarnost prisutan je kod hrvatskog čovjeka! Na te temelje nije
dovoljno samo dograđivati one elemente koji nedostaju, nego ih i čuvati od raznih
reformi koje ponekad predlažu oni kojima ti „temelji solidarnosti“ u Hrvatskoj ne znače
puno te im, čini se, i smetaju.

Odgovornost je na nositeljima ekonomske politike, ali i na svima nama da izgrađujemo Hrvatsku kao solidarno društvo. Napokon, važno je da se Republika Hrvatska i njezini građani uklope i u međunarodnu mrežu solidarnosti. Posebno se to odnosi na one koji su pozvani biti ‘sol zemlji i svjetlost svijetu’.

Stoga nemojmo propuštati djelovati na principima solidarnosti u zemlji, ali i na međunarodnom planu, sudjelovanjem u akcijama pomoći koje organiziraju Caritas ili druge vjerske i civilne institucije. Osobito je to važno u ‘izvanrednim situacijama’ poput one na Haitiju, jer ne zaboravimo pomoć koja je nama bila pružena u vrijeme rata.

Ne propuštajmo biti solidarni u svom privatnom i javnom djelovanju, kako bismo
sudjelovali u izgradnji pravednijeg i humanijeg svijeta!