Da bismo bolje razumjeli posredovanja, snagu i oblike ovog puta prema ozdravljenju podijelimo i njega, kako smo to učinili s općim, na mudrosni, moralni, transcedentalni i teološki.
MUDROSNI PUT DO ZDRAVLJA
Mudrosni put se sastoji u tumačenju i razumijevanju traumatskih stanja i puteva izlaska iz njih odnosno puteva do zdravlja. Za zdravlje branitelja ona je važna kako bi se prepoznali uvjeti i okolnosti u kojima su oni djelovali u Domovinskom ratu i u kojima je došlo do posttraumatskog stresnog poremećaja. Ta spoznaja je važna pretpostavka u liječenju PTSP-a. Za uspjeh ovog puta najvažnije je osluškivati sadržaj sljedećih redaka, zatim o tome razmišljati, tražiti argumente, razumjeti smisao tog puta prema zdravlje i onda se na njega slobodno odlučiti. Dobro je stoga najprije polagano čitati sljedeće retke te zapamtiti njihov sadržaj. Nakon toga je važno o tome razmišljati dok se ne uvjeriš u njegovu istinu. Tek tada to možeš provesti u praksu. To se u teologiji zove, kako smo to već spomenuli, auditus fidei, intellectus fidei, i fides fiducialis. Hrvatski prevedeno to znači slušanje vjere, razumijevanje vjere i ulazak u povjerljivu vjeru. Najprije je potrebno znati, a onda razumijeti to što znaš te na kraju početi to činiti. Dakle put do duhovnog zdravlja jest: čitati, razmišljati i prakticirati.
1. U svijetu su pomiješani dobro i zlo. Čovjek je dužan prema temeljnom glasu svoje savjesti birati dobro, a izbjegavati zlo. No, rat je specifična situacija u kojoj se ne može birati dobro ili zlo nego samo manje ili veće zlo. Branitelj je pozvan u rat gdje treba birati manje, kako bi se izbjeglo daleko veće zlo. On nije mogao izbjeći ubijanje. On se morao susretati sa prizorima ranjenih i mrtvih, iznakaženih i masakriranih ljudi. Njegovi osjećaji i mašta su to zadržali u memoriji i automatski se u savjesti javio osjećaj krivnje koji se ne da u takvih prilikama razumno smjestiti u okvire stvarnosti, jer se osjećaji i cijelo biće branitelji bili uzbuđeni, u stavu alarma. Tako je nastao iskrivljen osjećaj krivice koji muči, često do suicida. Ranjeni osjećaji, sjećanje na krvave prizore, grižnja savjesti, izranjenost ratnim događanjima, neshvaćenost u svom okruženju, nepravedno okrivljavanje u društvu i medijima te osama u kojoj se ne može doći do razumnih zaključaka, jer manjka znanje i netko tko ih razumije. Sve je to dovelo do najtežih muka i neizdrživih boli duše.
2. Branitelj nije birao sam svoj život. On je tu rođen, baš u razdoblju kad je izbio rat i on je morao dati svoj obol za spas svoje domovine i svojih najbližih. Nije sam izabrao da se rodi u toj zemlji, da živi u tom vremenu. Da ide u takav rat. Njega je sve snašlo. To je njegov život. Sad ga treba proživjeti. No, na to ga nitko nije privikavao i zato ga nitko nije osposobio kako bi se pravilno postavio prema zlu koje je morao otklanjati. Nitko od njih nije htio ubijati. Najveća im je nepravda nanesena, što su ih neprijatelji natjerali da moraju ubijati. Nije to njihov izbor nego nešto njima sa strane nametnuto. Oni su se našli u vrtlogu zla, ubijanja, rata zbog neprijateljske agresije. Oni su zato duhovno najviše izranjeni i treba ih liječiti. Te se rane ne vide izvana i zato još jače bole.
3. Branitelj je išao braniti svoju domovinu, roditelje, ženu, djecu, stare i nemoćne, bolesne i žalosne. On je branio svoju zemlju, a ne napadao i osvajao tuđe. On je bio dužan ići braniti domovinu. Neprijatelj je naprotiv bio agresor, on je bio u tuđoj zemlji i želio ju je probiti. On je znao da branitelji moraju braniti svoju domovinu, a da on nema nikakva prava osvajati njihovu zemlju. On je znao da branitelji moraju pucati. On je neprijatelj, nepravedni agresor. On sam ide na oružje branitelja. On čini pri tome samoubojstvo. On prisiljava branitelje da ga ubiju, jer nemaju drugog izlaza u obrani nevinih, nemoćnih, starih i ugroženih. Na neki način je neprijatelj sam sebe osudio na smrt i ubijao braniteljevim oružjem.
4. Branitelj je išao u rat iz ljubavi prema svojima i domovini, on je bio spreman za druge poginuti. On je stoga mučenik, čovjek koji je sve dao za druge. On je čovjek s vrhunskom ljubavi. Za njega vrijede Isusove riječi: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Neprijatelj je naprotiv išao u rat i osvajanje naše domovine iz mržnje, razbojstva, nepravde, oholosti, drskosti i zavisti. Branitelj je branio zemlju, neprijatelj ju je napadao. Branitelj je branio živote ljudi, neprijatelj ih je došao uništiti. Branitelj je bio dužan braniti domovinu, neprijatelj nije smio ići osvajati tuđu zemlju. Branitelj je bio duboko human, neprijatelj je naprotiv bio zločinac. Branitelj je bio na strani dobra, neprijatelj na strani zla. Domovinski rat je bio sukob ljubavi i mržnje. To su dvije potpuno dijametralno suprostavljene pozicije. Zločin čini onaj koji ih izjednačuje.
5. Velika većina branitelja bila je katoličke vjere. Katolička crkva ne samo da dopušta nego zahtijeva obranu domovine. Katekizam katoličke crkve kaže: “Zakonita obrana teška je dužnost onome koji je odgovoran za život drugih i za opće dobro. Zabrana ubojstva ne dokida pravo da se nepravednom napadaču oduzme mogućnost da nanese zlo.“ (KKC br. 2321). Na drugom mjestu također kaže:“Javne vlasti imaju pravo i dužnost građanima nametnuti obveze potrebne za nacionalnu obranu. Oni koji se posvećuju službi domovine u vojničkom životu služitelji su sigurnosti i slobode naroda.“ (KKC br. 2310). Govoreći o obrani i samoobrani isti Katekizam kaže: “Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim načelom morala. Stoga je zakonito tražiti poštivanje vlastitog prava na život. Tko brani svoj život ne postaje krivac ubojstva, čak i kad je prisiljen nanijeti napadaču smrtonosan udarac. I nije za spas duše nužno odreći se zakonite obrane da ne bismo druge ubili. Zakonita obrana može biti ne samo pravo nego i teška obveza onomu tko je dgovaran za život drugih, za opće dobro obitelji ili građanske zajednice. Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. Nositelji vlasti imaju pravu upotrijebiti oružje da odbiju napadača od građanske zajednice za koju su odgovorni.“ (KKC br. 2264-2266).
6. Ratovi i oružani sukobi su nažalost oduvijek postojali u povijesti čovječanstva. I danas u našem tehnički naprednom svijetu ne prestaje se voditi brojne ratove na raznim meridijanima, a da i ne spominjemo terorističke napade i svagdašnja ubijanja nevinih, a da nitko protiv toga ne reagira primjerenim sredstvima. Treba se također sjetiti da su uvijek postojala pravedna i nepravedna ubijanja. Pravedna kad država nekoga osudi zbog teških zločina na smrt, zatim kad netko oružjem napada drugoga, te se ovaj mora oružjem ili ubojstvom obraniti napokon kad je neizbježan obrambeni rat. Nepravedna, naprotiv kad netko napada drugoga, njegovu obitelj i imovinu ili kad jedna država napada drugu naciju i državu. Protiv nepravednih ubijanja su postojala i pravedna. Između ta dva ubijanja je velika razlika. Nepravedna agresija na pojedinca, obitelj ili državu nošena je mržnjom, te u takvoj agresiji ne samo da neprijatelj ubija tijelo čovjeka koga napada, nego i njegovu dušu, jer je zavodi na mržnju. Zato je obrana ne samo pravedna i dopuštena nego i obvezatna. Pravedna obrana je nošena ljubavlju za nemoćne, slabe, stare, nevine i djecu, te ne ubij dušu nepravednog napadača nego samo njegovo tijelo. Duhovna duša naime preživljava fizičku smrt, ona je besmrtna te će se jednom na kraju povijesti spasiti i oživjeti i tijelo, ako se napadač obrati i pokaje za svoje zločine. Osim toga branitelj čini dobro napadaču jer ga onesposobljuje da čini još veće i trajnije zlo i ubojstvo. On time daje šansu agresoru da spasi svoju dušu kajući se za zlo i tako spasi i čitavoga sebe. Najgore zlo nije ubiti tijelo, nego i dušu. Ako je duša slobodna i pravedna od mržnje i zla, ona će spasiti čitavog čovjeka sa njegovim tijelom. Tjelesna smrt dakle nije vječni gubitak života, nego samo privremeni. Mučenici su davali tjelesni život da bi sačuvali vječni. Ako je duša naprotiv zla tada i tijelo i duša propadaju, mrtvi su duhovno, nemaju mogućnosti da ožive o uskrsnuću mrtvih. Važno je ne zaboraviti tu kompleksnost čovjekovog bića, on je duhovan i tjelesan, raspadljiv i neraspadljiv, smrtan i besmrtan.
7. Sveto pismo opisuje krvave ratove. Adam i Eva u praskozorje čovječanstva optužuju jedno drugo, Kain ubija Abela, Abraham vodi rat da oslobodi svog sinovca Lota, Mojsije je vodio brojne ratove, Jošua je ratovima osigurao Izraelcima novu domovinu, David je vodio osobito krvave ratove, ubio je Golijata, Mojsije je ubio Egipćanina koji je htio ubiti njegova zemljaka.
8. U Novom zavjetu nalazimo govor o vojnicima bez opomena da to ne smiju biti ili da bi njihovo zvanje bilo u sebi grješno i protivno savjesti. Ivan Krstitelj govori vojnicima: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.“ (Lk 3,14). On im dakle ne kaže, da ne smiju biti vojnici. Biti vojnik i branitelj je životni poziv i ako se vrši pošteno i pravedno čovjek se spašava kao i u svakom drugom zvanju. Zanimljivo je također da je Isus u Getsemaniju snagom svoje božanske vlasti bacio na tlo vojnike i sluge koji su ga došli uhititi. Tako je pokazao da ima vlast nad nepravedno vršenom vojničkom službom. Važno je također posvjestiti, da je Isus pred velikim svećenikom branio, kad ga je jedan od vojnika udario po licu, oštro protestirajući. „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li je pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23). Time je sam Isus, Bogočovjek, pokazao da se treba braniti od zlih i opakih ljudi i njihovih napada.
9. U prvoj Crkvi nalazimo isti mentalitet. Četrdeset mučenika su bili rimski vojnici koji su postali kršćani i zbog toga osuđeni na smrt smrzavanjem u vodi. Vojnička služba nije bila zapreka da postanu kršćani i mučenici. Oni nisu prestali biti vojnici kad su se krstili, što nam daje zaključiti, da ni u prvoj Crkvi, dakle u apostolsko vrijeme, vojnička služba nije smatrana grešnom, nego časnom službom koju su vršili i prvi kršćani. Sveti Ljudevit, francuski kralj, je vodio križarsku vojnu da oslobodi neprvedno okupiranu Palestinu i sveta mjesta u kojima je živio i djelovao Isus. To je bio zapravo kršćanski obrambeni rat istoga pravedan i obvezan. Vatikansku su državu i papainsko sjedište cijele Crkve branili švicarski gardisti te su poginuli braneći papu i Vatikan od njemačkog cara i njegove vojske. Kršćanski su branitelji pogibali na raznim bojnim poljima braneći Europu i Crkvu od turskih napadača. Bezbrojni su Hrvati tijekom svoje povijesti branili svoj dom i slobodu boreći se „ za krst časni i slobodu zlatnu“ a papa ih je zato nazvao „predziđem kršćanstva“. Svi su oni velikani Hrvatske i Europe, mučenici i svjedoci kako treba davati život za pravdu, slobodu i obranu nevinih, starih i djece. Za duhovne vrednote kao što su sloboda, pravda, ljubav i čast treba davati sve pa i tjelesni život, jer su one vječne, božanske i stoga najvrjednije. Tragično je, da ljudi pristaju biti robovi zla, da se u ime grabeži i kolonijalizma odlučuju za napadački rat, da ubijaju i prave etnička čišćenja na tuđem području, da progone ljude iz njihovih domova, da bi ostvarili neku mitsku, nepravednu, nerealnu svoju državu. Zbog takvih ljudi i kolonizatora nastaju ratovi u kojima najviše stradaju nevini ljudi. No u njima zauvijek pogibaju i gube baš napadači i agresori. Kad čovjek sačuva vrline i kreposti tad je neuništiv, vječan, Bogu sličan, besmrtan. On je tada našao smisao života. Stoga treba ljubiti sebe, a to znači biti spreman sve izgubiti pa i tjelesni život, samo ne sagriješiti, ne činiti zlo, ne ostati u mržnji i nepravdi nego se pokajati. Zlo je manjak dobra, kaže filozofija. A dobro je isto što i postojanje, vječnost, besmrtnost. Kad činimo dobro tad smo u postojanju, u bitku, tad smo u Bogu. Dajemo li život za druge, za njihovu slobodu, tad smo kao Isus Bogu mili, a istodobno sretni, jer smo vječni , besmrtni i neuništivi.
10. Liječnici upozoravaju, da treba ozbiljno uzeti k srcu, ako netko govori da će se ubiti. On to govori jer o tome već razmišlja. A razmišlja jer više ne može izdržati muku i nutarnju patnju nastalu od nerazumjevanja, grižnje savjesti, osjećaja besmisla i nutarnjih komflikata. Za takve slučajeve kao prva pomoć mogu poslužiti slijedeća upozorenja:
1. Samo Bog ima vlast nad čovjekovim životom. Stoga je samoubojstvo grijeh i zlo. Prema tome u samoubojsvu se čovjek ne oslobađa krivnje nego je umnaža. 2.Samoubojstvom se ne oslobađa od muke i krivica, nego čovjeku biva još gore. Od svih krivica, muka, užasnih boli i patnji se može osloboditi samo na ovom svijetu. Stoga je važno izdržati, pokajati se i povjerovati u Božju ljubav, u Isusovu smrt za tebe i u ovlast Crkve da te oslobodi muka, krivica i grižnji savjesti. Isus je pobijedio svijet, grijeh, đavla i zle ljude, on ti garantira da tvoja žrtva i tvoje zauzimanje za slobodu drugih sigurno pobjeđuje i da ćeš doći do svojih prava i priznanja, da si idući braniti domovinu činio najbolja djela. 3. Ako se ubiješ ostat će u tvojoj obitelji, na tvojoj djeci, neugodni osjećaj da su imali oca samoubojicu, koji nije izdržao do kraja rat za slobodu domovine. 4. Ako se ubiješ dat ćeš neprijateljima priliku da pomisle da su oni pobjednici. A to ne može nikako biti, jer pravda uvijek pobjeđuju, iako nekada polako stiže. 5. Kao što si se u ratu na bojišnici branio od neprijatelskih prijetnji, tako se i sada obrani od đavolskih napasti, da se ubiješ. Ostani uspravan do kraja! Ti si učinio najbolje za druge, i sva čast zemlje i povijesti pripada tebi. Nemoj umanjiti svoje dostojanstvo. Izdrži napad pakla na tebe i domovinu. Pravda je na tvojoj i našoj strani, jer s nama je Bog.
11. Važno je upozoriti da branitelje treba razumjeti, saslušati ih i poučiti. Oni trebaju prije svega razumjevanja, ljubavi, povjerenja, nekoga tko će im potvrditi da su učinili najbolje što su mogli. Neka se potpuno približe Bogu. No, važno ih je poučiti da Bog nije neki bezimeni i hladni zakon, nego osoba, on je prepun sućuti, sažaljenja i ljubavi, nježan otac, kao brižna i vjerna majka, on zna što se branitelju događalo, on je na njegovoj strani. To liječi rane branitelja, to mu daje satisfakciju, to ga opravdava i daje ponos za sve što je činio za slobodu domovine.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
