Piše: Nada Ivošević

Čovjek je u međuljudskim odnosima često izložen kritikama i prigovaranju. Na njih reagira iz svoje nutrine različito, svatko na svoj način. Te reakcije uvjetovane su našim duhovnim ranama i zamagljenim duhovnim vidicima. Stvarnost svijeta i ljude doživljavamo onakvima kakvi su naši perceptivni, duhovni organi.

Kako iscijeliti već postojeće duhovne rane i boli srca koje tako lako zalede hladni udari bešćutnosti, nepravde, zavisti i kritizerstva? Kako otopiti u sebi ledene brjegove i uplivati u pojas toplih iscjeljujućih struja?

Kritika je, zapravo, izražavanje nečijeg mišljenja o nama ili o našim postupcima. Onaj od kojega kritika dolazi daje nam do znanja da mu naše ponašanje, mišljenje, stav ili nedjelovanje nije po volji. Važno je, naime, u kritici ne vezati se za upućenu poruku koja je negativna, prepričavajući je do beskraja, pa čak i ako smo je samo mi takvom shvatili. Time samo produžujemo stanje stresa.

Upravo ovih dana mojoj je prijateljici na poslu šef uputio kritiku koju je doživjela stresno i primila je kao uvredu. U oblaku negativnih emocija, misli i izgovorenih riječi, nije prepoznala kritizerski glas u sebi te samim time nije mogla transcendirati iznad primljene kritike izgrađivanjem samopoštovanja i ljubavi prema sebi.
Prije nekoliko dana i jedna druga meni bliska osoba, također pogođena jednom od „otrovnih strijela“ od šefa na radnom mjestu, podijelila je sa mnom svoju bol zbog kritike. Otvorenu duhovnu ranu zalijevala je suzama koje su lagano topile led oko njezina srca.
Dakle, obje meni drage osobe doživljavale su u različitim situacijama bol i patnju duhovne duše. U oba slučaja oštra bol, kao zakonitost duha, potaknula ih je da stanu i prestanu oduzimati mir i skladnost svojoj duši.

Bol je neugodnost, neka vrsta depresivnog djelovanja, samosažaljenja i vapaja za pomoć. Stoga se ljudi često više boje boli, nego gubitka duhovnog ili pak fizičkog života. Čovjek može biti zamućena pogleda na duhovnoj razini i birati krivo, tjelesnu slobodu od boli, a prihvaćati duhovne boli. To ga čini patnikom i vječnim gubitnikom. Bol je nešto što trebamo uklanjati trenutnim prihvaćanjem. U suprotnom, sebe osuđujemo na dugoročno i bolno samorazaranje. Prihvaćanje ujedno znači nepružanje otpora i netrošenje energije, ono znači spremnost na nošenje svog križa.

Prihvatimo li kritiku kao uvredu, samim time prihvaćamo i zlo koje je u toj uvredi prisutno. To je duhovni virus koji unosimo u sebe i on razara našu duhovnu dušu, psihu i tijelo.

Neosvješćivanjem negativnosti, samim time i zla, učvršćujemo već postojeće i stvaramo nove rane na našem duhovnom organizmu. Duhovna rana u “kriznim” životnim situacijama producira zlo u nas, koje potom reflektiramo i oko sebe, a da toga često nismo svjesni ili smo pred tim nemoćni. Zapravo, zlo svestrano razvija bolest u nama, a posljedično i u svijetu.

Naime, malo je ljudi koji iskreno prihvaćaju kritiku pa i kada je posve opravdana. Što nam je više “stalo” do nečega ili nekoga ili što više ovisimo o njegovu mišljenju, to je i naša reakcija snažnija. Stoga se trebamo ozbiljno zapitati:Je li baš svaka kritika negativna i znamo li iz kritike izvući korist za sebe, upotrijebiti je za svoj duhovni rast i napredak, ili u nama raste poriv da svoje mišljenje ili postupke branimo do zadnje kapi krvi, što je i dokaz loših sadržaja našeg srca?“
Od bitnog je značenja promišljati vrijednosti poruke koju smo kritikom dobili. Ukoliko nas ona motivira na promjenu, treba odmah krenuti putem promjene i to na način da prihvatimo novu situaciju.

Korijen naše reakcije na kritiku nalazi se u duhu.

Pogođeni zlom u već postojeću duhovnu ranu (duhovne boli najjače bole), amigdala (dio moždane kore) u milisekundi prima osjetne informacije kojima dajemo odgovarajuću važnost i konkretnost (dobru ili lošu), potom reagiramo emocionalno na psihičkoj razini, zatim i na fizičkoj, gdje simptomi mogu biti: plitko disanje, ubrzan rad srca, možda i slabiji ili jači grč u nekom dijelu tijela. Nakon stresa nastupa intenzivna duhovna patnja, a čovjek kao duhovno biće osjeća je na svim svojim razinama. Iako kritika najvjerojatnije neće ugroziti naš život, naša reakcija to dugoročno može. Utješno je da, iako nam svaki put kada nas kritiziraju iskoči “bolni plik na mozgu”, i za nas ima pomoći.

Što iz kritike mogu naučiti? Negativne stvari ispravno ćemo shvatiti tek kad gledamo u pozitivne, stoga je bitno tražiti dobro u svemu. Svaki problem smješten je u okolinu u kojoj se može naći bar jedno pozitivno gledište, stoga pokušajmo odatle rješavati probleme. Upamtimo, na živce ide samo ono što doživljavamo polazeći od negativnog motrišta. S jednim višim i boljim ciljem motivirajmo sebe i nadvladajmo poteškoće, razmislimo dobro za što se zauzimamo. Život se odvija u ritmu dizanja i padanja. Zato, iskoristimo sve što će nam ponovno dati poleta! I kad nam se čini da je sve pošlo “nizbrdo”, mi ipak možemo “zakočiti”, zauzeti stav prema situaciji, promatrajući je kao veliki izazov i iskoristiti priliku u svoju korist.

Izlaz iz životnih teškoća tražio je i Shakespeareov “Hamlet”, razmišljajući kako bi čovjek mogao potražiti rješenje i u samoubojstvu, ali ga je od takva očajničkog čina priječio strah od života poslije smrti, “u zemlji neotkrivenoj iz koje se nijedan putnik ne vraća”. Taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora ponešto i trpjeti. Stoga, naš rebus humanis (ljudska zagonetka) i uzroke naših dvojbi ne valja tražiti izvan nas, okrivljavajući druge, nego u vlastitoj nutrini, kao što je to i Hamlet učinio.

Pozvani smo biti ljudi nade, mira, ljudi koji će nositi radost i životni optimizam, a ne duhovne patnje i destruktivnost u srcu. I danas, ako se dogodi kakav neobičan susret u našem životu, nemojmo ostati hladni jer nas taj susret može i obogatiti, a drugome donijeti nadu, radost i mir. Dovoljno je drugoga/e u tom trenutku znati slušati, a ne suditi i kritizirati.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.