Piše: Adrijana Lovrinčević, teologinja

Najljepše je biti roditelj, doživljavati svu čar toga poziva, ali i biti odgovoran za svaki novi život koji nam je povjeren; osluškivati svoju nutrinu i otkrivati kako biti bolji roditelj. Oduševljavaju me ljudi koji su odlučili u svoju obitelj prihvatiti više djece te vjera i sigurnost kojom koračaju kroz život jednako u krizama kao i u vremenima blagostanja. Oni uistinu svjedoče svoj roditeljski poziv.

Danas je, međutim, sve očitiji svojevrstan paradoks u vezi s brojem djece u obitelji. Dok često čujemo kako je potrebno imati više djece jer se mnoga sela gase i prevladava staro stanovništvo, s druge su strane mnogi skloni osuditi obitelji s više djece smatrajući ih neodgovornima i nepromišljenima. Nitko nema pravo biti sudac drugima ili savjetovati im koliko bi djece trebali imati. Bračni par sam donosi odluku o tome koliko će novih života prihvatiti, voljeti i odgajati, a uzimajući u obzir vlastite okolnosti.

Kada sam dobila cjelovitu sliku braka i obitelji, shvatila sam kako je lijepo biti čovjek.
Cjelovita slika stvorila se kada sam raspolagala istinitim informacijama o ženi, muškarcu, njihovu zajedništvu, spolnosti, djeci… a što se događalo zahvaljujući studiranju teologije i hagioterapije. Baš tako stečene informacije, iako godinama prikrivane, bile su kao sastavni dio mog bića pa sam ih prirodno i s oduševljenjem prihvatila i pretočila u vlastiti život.

Sposobnost za ljubav

Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene, Bog u nju upisuje poziv, sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva.

Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakoga ljudskog bića (FC 11).

U svakome od nas je kao upisana žeđ za ljubavlju. Čeznemo da nas vole roditelji, prijatelji, bračni drug, djeca itd. Da bi ljubav dosegla svoju puninu i ostvarila cilj, nikada ne smije biti jednosmjerna – očekujem da me se ljubi – nego je ona nužno dvosmjerna – i ja imam potrebu drugoga ljubiti i pokazivati mu koliko mi je do njega stalo.

Prije nego što sam postala majka nisam ni mogla zamisliti koliko je jaka veza između majke i djeteta. Gledajući unatrag, shvaćam koliko me vodio poziv na ljubav pri odluci da suprug i ja postanemo roditelji. Ljubav je dar i ona se ne iscrpljuje u bračnom paru. Ljubav nas, kao bračni par, osposobljava za najveće moguće darivanje, kojim postajemo suradnici s Bogom u davanju života novom čovjeku.

Predajući se jedno drugome, preko samih sebe, darujemo dijete koje je živi odraz ljubavi, trajan znak bračnog jedinstva. To nikako ne znači da je vrijednost parova koji ne mogu imati djecu umanjena. Naprotiv, njihov bračni život čuva svu svoju vrijednost. Njihova situacija može biti prilika za iskazivanje ljubavi na drugačiji način, kroz npr. usvojenje, različite oblike odgojnog djelovanja, pomoć drugim obiteljima, pomoć siromašnoj i hendikepiranoj djeci. Svaki je čovjek pozvan da primi i daruje ljubav drugima oko sebe.

Postoji bezbroj situacija u kojima možemo odgovoriti na temeljni poziv koji je upisan u svakog od nas – ljubi i primaj ljubav.

Očinstvo i majčinstvo kao poziv

Prije sklapanja braka važno je da zaručnici razgovaraju o odgovornom planiranju
obitelji, o shvaćanju uloge roditelja, o broju djece i sl. Potrebna je otvorenost i iskrenost kako poslije ne bi došlo do sukoba ili razočaranja kada se shvati da nam se stavovi i želje ne podudaraju. Kako bismo mogli izreći jasne stavove, potrebno je izdvojiti vrijeme i najprije upoznati sebe samoga i otkriti vlastite čežnje.

Jer tek kada sebe cijenimo, lako ćemo postaviti cilj prema kojem želimo ići i lako ćemo sebe izraziti i drugoj osobi. Suprug i ja smo u vrijeme zaručništva o tome mnogo razgovarali te smo se i prije braka složili u vezi s osjetljivom temom broja djece. Odlučili smo da u braku želimo živjeti temeljne vrijednosti na koje smo pozvani te da želimo imati više djece, ali da ta odluka mora biti protkana odgovornošću i okolnostima koje će nam donijeti budući život.

I prije rođenja sina u sebi sam osjećala duboki poziv za majčinstvom, a njegovim sam rođenjem doživjela puninu ostvarenja svoje duboke čežnje. Odluka da želimo imati više djece samo je ojačala i potvrdila poziv na koji smo oboje pozvani. U svom radu s učenicima, obrađujući temu Izbor životnog zvanja, u udžbeniku sam jasno našla da je „životno zvanje ili zanimanje profesija kao izvor zarade; ono što radimo, od čega živimo i osiguravamo vlastitu egzistenciju svoje obitelji.

Za životno zvanje ili zanimanje ljudi se pripremaju stjecanjem odgovarajućih znanja i vještina. Životni poziv, međutim, ima šire i dublje značenje od zvanja ili zanimanja. Izabrati način života po kojem ću najbolje ostvariti smisao svoga življenja, biti u službi drugoga, izvršavati volju Božju u svom životu (biti majka ili otac, muž ili žena, svećenik ili redovnik, dobrotvor ili mirotvorac itd.)

Životni se poziv ostvaruje ne toliko stjecanjem znanja i vještina koliko prihvaćanjem i življenjem vrednota“ (HBK i NKU, 2008). Kada prepoznamo svoj poziv, tada prestajemo biti obeshrabreni i uplašeni, a svim se silama trudimo da se on u nama razvije.

Rezultat će biti dubok mir i ostvarenje sebe. Sreća jer smo odgovorili na čežnju koja je bila duboko u nama. Svatko je od nas pozvan na ono u čemu se može ostvariti i ispuniti. Majke često govore o svojoj ulozi te ističu veličinu toga poziva, ali ne treba zanemariti i drugu stranu koja je jednako važna i vrijedna – poziv na očinstvo i uloga očeva u odgoju djece.

Bez obzira na to što je žena ta koja nosi život i rađa ga, otac ima nezamjenjivu ulogu u odgoju djeteta i njegovu rastu. Za muža su ljubav prema supruzi koja je postala majkom i ljubav prema djeci prirodan put koji vodi razumijevanju i ostvarivanju njegova očinstva. Mjesto i uloga oca u obitelji i za obitelj od jedinstvenog su značenja. On je pozvan osigurati jedinstven razvoj svih članova obitelji.

Da bi ispunio tu zadaću, mora biti odgovoran prema začetom životu, truditi se u odgoju zajedno sa suprugom (FC 25). Promatrajući supruga i njegov odnos prema sinu, vidim koliko je i njega ispunilo očinstvo i potaklo ga da bude još odgovorniji i aktivan u odgoju. Svatko od nas ostvaruje svoj poziv na sebi jedinstven način. Zato ne možemo reći da je uloga majke važnija od uloge oca ili obrnuto.

Božji suradnici u prenošenju života

Ulaskom u brak otkrila sam svu ljepotu spolnosti koja nam je darovana, ali i shvatila da spolnost sa sobom nosi odgovornost za koju je potrebna zrelost. Iako smo suprug i ja odlučili čuvati spolnost, tek sam u braku shvatila vrijednost te odluke. Spolnost je neminovno utkana u cijelu osobu. Preko nje Bog muža i ženu poziva na sudjelovanje u njegovoj ljubavi i u njegovoj moći Stvoritelja i Oca, a putem njihove slobodne i
odgovorne suradnje na prenošenje dara ljudskoga života.

Temeljni je cilj obitelji služenje životu, a on se ostvaruje u prenošenju Božje slike od čovjeka na čovjeka u činu rađanja. Plodnost je i znak bračne ljubavi. Ona je živo svjedočanstvo potpunog uzajamnog predanja supružnika. Ali ta plodnost ne svodi se samo na rađanje djece. Ona se širi i obogaćuje svim plodovima ćudorednog, duhovnog i nadnaravnog života.

Otac i majka pozvani su taj život dati svojoj djeci (FC 28).

Spolnost sa sobom nosi veliku odgovornost jer se ne radi samo o nama samima nego i o drugoj osobi, pri tome mislim na supružnika i dijete koje se začinje kao plod ljubavi. Tek ako imamo cjelovitu sliku spolnosti i odgovornosti koja je uz nju vezana, možemo razumjeti govor Crkve usmjeren protiv predbračnih odnosa, kontracepcije. Mi ljudi uvijek imamo predrasude prema onome što ne poznajemo, ali kada tome nepoznatom pružimo priliku, tada realno možemo vidjeti ono dobro i loše.

Shvaćajući kako u začeću i rađanju ne sudjelujemo samo suprug i ja, već je tu i Bog od kojega dolazi svaki život, odlučili smo se protiv kontracepcije. Odlučili smo biti dosljedni te prihvatiti prirodno planiranje obitelji (praćenje plodnog i neplodnog razdoblja). Jer kada se bračni par služi neplodnim razdobljima, tada poštuju neraskidivu vezu između oblika sjedinjenja i rađanja ljudske spolnosti.

Ponašaju se kao „službenici“ Božjega nauma i služe se spolnošću kao uživaoci u skladu s izvornim dinamizmom posvemašnjeg darivanja, bez manipuliranja i izopačivanja. Suprotno tome, tražeći pomoć u kontracepciji, par se odvaja od smisla bračnog čina. Dolazi do manipuliranja i poniženja ljudske spolnosti, vlastite osobe i bračnog druga, te se kvari vrijednost međusobnog darivanja.

Shvatiti razliku između kontracepcije i korištenja ritmičkim razdobljima važno je jer u sebi uključuje dva posve različita poimanja osobe i ljudske spolnosti. Korištenje prirodnim razdobljima uključuje prihvaćanje ženskog ciklusa, dijaloga, uzajamnog poštivanja, zajedničke odgovornosti, gospodarenja samim sobom.

Prihvatiti vrijeme i dijalog znači priznati duhovno i tjelesno značenje bračnog zajedništva i živjeti osobnu ljubav u vjernosti. Na taj se način spolnost poštuje i nije iskorištena kao predmet koji razdvaja jedinstvo duše i tijela (FC 32).

Pristupajući spolnosti na taj način, drugoga doživljavamo kao cjelovitu osobu i prilazimo joj s dubokim poštovanjem. Svatko je od nas predragocjen i prevrijedan, pozvan na sreću i ljubav.

Ponekad zbog neznanja ili namjerno odbacujemo vlastitu veličinu i bogatstvo kojim raspolažemo, a tada postajemo nesretni, nezadovoljni i opterećeni. Tada je potrebno vratiti se „kući“ te početi živjeti temeljne vrednote koje su upisane u svakoga od nas.

Na odgovornost smo pozvani

Odgovorni smo, što god u životu činili. Kamo god krenuli, što god činili, od odgovornosti ne možemo pobjeći jer smo slobodna i razumna bića. U kontekstu odgovornosti u Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj stoji da otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo.

Samo supružnici znaju što je upisano u njihovim srcima i na što su pozvani. Oni su ti koji odlučuju koliko će djece imati.

Žalosno je kada najbliži (roditelji, rodbina, prijatelji….) negativno reagiraju na novi život. Žalosno je kada bračni parovi moraju doživljavati poglede pune prezira i ružne riječi ako su odlučili prihvatiti treće, četvrto dijete. Ne mogu iz srca iščupati misao da je život prekrasan dar koji možemo primiti bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo. Uostalom, previše obitelji svojim životom svjedoči istinitost slutnje o životu kao prekrasnom daru koji oplemenjuje cijelu obitelj, ali i druge.

Literatura:
HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
HBK i NKU, S Kristom u život. Udžbenik za katolički vjeronauk osmoga razreda osnovne škole, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
IVAN PAVAO II., Familiaris consortio (Obiteljska zajednica), apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost (dokumenti 64), Zagreb, 1997.

IZDVOJENO:
Bez obzira na to što je žena ta koja nosi život i rađa ga, otac ima nezamjenjivu ulogu u odgoju djeteta i njegovu rastu.

Mi ljudi uvijek imamo predrasude prema onome što ne poznajemo, ali kada tome
nepoznatom pružimo priliku, tada realno možemo vidjeti ono dobro i loše.

Život je prekrasan dar koji možemo primiti bez obzira na okolnosti u kojima se
nalazimo.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.