Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split
U razdoblju prepunom brige za psihofizičko zdravlje, ekonomsku dostatnost, ostvarenje osobnih čežnji, ali i strepnju zbog mogućih potresa, ratova i sveopće globalne krize, praštanje se čini jednim od nužnih koraka za stvarno življenje. Bolje rečeno, praštanje je siguran put u sretan život.
Istina, postoje mnogostruke nedaće koje većini ljudi narušavaju kvalitetu života, a postoji i objektivna mogućnost da započne rat širih razmjera, ali i da nas „novo doba” ušutka – svojom ideologijom zarobi, i izvan i unutar našega bića. No otklanjanje samo izvanjskih prijetnji, a ne bavljenje čovjekom pojedincem, ne vodi nas daleko. Početak izlaza iz krize kreće iz našeg vlastitog srca i uma, iz prihvaćanja težine svojega osobnog puta i mira s ljudima iz bliskog okruženja. Tada se naš put razvija u poslanje koje može imati svjetske razmjere i silu ljubavi za onoga dalekog čovjeka kojeg jedva da po imenu poznaješ, a koji pokreće ratove, razglašava i nameće ideologiju, onoga koji ugnjetava malene i obespravljene, ali i onoga koji je obećao brinuti za opće dobro, kako svijeta tako i tvoje domovine.
Ponekad je ljutnja sasvim opravdana, s obzirom na zloupotrebu položaja, sile, javnog prostora i sl., jer se tako uistinu mnogi i ponašaju. Ali, pokaže se vrlo brzo da taj jad, bijes, pa nerijetko i mržnja, razaraju nas osobno. Tome se treba učiti reći: „ne!” Jedino je mudro unatoč svemu razlikovati čovjeka od njegova zla, grijeha, nebrige i zloće. Izlaz je u praštanju, ponavljam, izlaz je u praštanju.
Praštanje: što je to?
A što praštanje jest, krucijalno je pitanje.
Praštanje je stalna čovjekova potreba da ne dopusti obezvređivanje samoga sebe.
Čuvajući vlastito dostojanstvo osoba vrednuje i onoga pored sebe, pa čak i onoga koji ju je životno ugrozio. Paradoks je to; mjerila svijeta to ne poznaju i ne prihvaćaju, štoviše, odbacuju. Nije to ništa čudno jer se praštanje svrstava u područje ozdravljenja čovjekove duhovne duše, a današnja znanost tu stvarnost još uvijek ne razumije te joj negira postojanje poričući je. Trebamo ostati ustrajni jer naša iskustva praštanja, a time i ozdravljenje, mir i rješenje životnih problema, pokazat će da je ta zakonitost vjerodostojna. Ljudi se i nesvjesno njome služe, no kako nema materijalno uporište misle da je djelotvornost u nekoj usputnoj odluci, činu, materijalnom zadovoljstvu ili lijeku.
Praštanje je čin vlastite volje, ono uključuje svjesnost i odluku.
Svijest o tome da smo povrijeđeni, da je to netko uistinu učinio prema nama kroz zao čin ili riječ, ili pak da nam je uskratio nužno dobro. Tu je bitna samosvijest: tko smo zapravo mi, tko si Ti kao osoba neponovljiva, dragocjena, iz Apsolutne dobrote stvorena? Budući da ljudsko obraćenje ide u dva smjera: od negativnosti prema izvoru i svrsi ljudskog zdravlja, života, sreće i ostvarenja. Potrebno je osvijestiti muku, jer istina jest da si povrijeđen/povrijeđena, ali je i istina da si u esenciji svojega bića dobar/dobra, da Ti je dostojanstvo iznjedreno iz apsolutnosti Stvoritelja koji je neizmjerna dobrota i ljubav. Ti vrijediš jer postojiš od Boga! To je neotuđivo pravo, neupitna istina, jedini izvor i lijek čovjekova postojanja. Znači, stvarna je patnja zbog uvrede, no ljekovitost je u vraćanju k Istini.
Drugo je prihvaćanje te Istine, da svojom osobnom slobodnom voljom kažeš da životu, stvarnom, originalnom, vrijednom, zbog biti svojega postojanja. Čovjek kao slobodno biće pozvan je iznova se odazivati istini o sebi, prihvaćati je u svoj njezinoj cjelovitosti. Puno puta smo u ovim tekstovima istaknuli da je sloboda slobodna ako se čovjek odlučuje samo za dobro, vrednote. Stoga, sloboda nije izbor jer takvo njezino poimanje čovjeka nerijetko spušta na razinu nagona, ali ga i ostavlja u laži o njemu samome. Zlo uvrede u tome je što paralizira čovjeka u laž, bolest, a naposljetku i osobnu zloću. Sloboda je bitna jer se njome čovjek okreće ili prema istini o sebi ili postaje i sam zao, nema ništa između. Ne postoje malo ili puno zločesti ljudi, ili pak malo ili puno nesretni ljudi, oni koji ne vide svoju vrijednost te iz nje žive. Uvijek je čovjek nesretan, i onda kad prihvaća uvredu pa misli da je bijednik vrijedan prezira, i onda kad uzvraća zlom za zlo. Naprosto, i moje i tuđe dostojanstvo su bitni jer kad obezvređujemo sebe dajemo poticaj drugome da u zlu nastavi pa mu ponašanje prelazi u zao čin.
Umni su to iskoraci jer um zahvaća cjelinu, vidi bitno, daje signal što je srcu činiti. A uvreda ranjava srce, vitalni organ, prostor smisla čovjekova postojanja, onoga što zovemo ljubav. Za praštanje potrebno je i umno, intelektualno promišljanje, razumijevanje zašto u taj čin krenuti, prepustiti mu se. No to nije dovoljno, bez prakse iskustvo ne postoji, sve ovo ostaje prazna riječ. Potreban je naš iskorak, bar želja zbog vlastita dobitka, a onda u taj prostor ulazi Duh, Sila koja stvara sve novo, Izvor iz kojega se izlijeva milost zdravlja za onoga koji prašta i onoga kojemu se prašta, ono stvara predispoziciju za obostranu slobodu. Znači da je lijek i liječnik Duh Stvoriteljev, Duh Isusa Krista. Duh Božji je ljubav sama, nesebična, cjelovita. Prisjetimo se da Bog želi da se svi ljudi spase. Čemu zaobilaziti taj put, čemu iznova padati pred zamkom zloga koji Te nagovara da uvredu zadržiš u srcu, da „otruješ” samoga/samu sebe. Mudri budimo, isprobajmo! Mnogi su probali i svjedoče snagu oproštenja, a koraci na tragu ovih poticaja slijede:
- Opraštam ti – prisjeti se osobe koja Te povrijedila. Makar joj to možda nije bila namjera, uvreda Te boli. To jest Tvoja istina. Sada u srcu poželi otpustiti joj počinjeno zlo prema Tebi ili pak neučinjeno dobro. To je svjesna odluka, Ti želiš svoju slobodu, ostaješ u stvarnoj istini o sebi – da si dostojanstvena osoba. Često nemamo snagu za iskreno praštanje, no čežnja je velik iskorak i baš je to presudno za oslobođenje: ja želim oprostiti! U tu odluku ulazi snaga Duha, ona joj prethodi, bez nas ne dolaze promjena i zdravlje. Samo mirno ponavljaj nekoliko puta u danu, svjesno, u slobodi uma i srca: „Opraštam ti, ne prihvaćam uvredu, ne prihvaćam laž o sebi, želim ostati u slobodi od tvoje zloće, laži, nebrige…”
- Oprosti i ti meni – budući da uvreda razara odnose, svi se mi iznutra zatvaramo prema onima koji nas vrijeđaju. No njihova uvreda nama proizlazi iz bijede njihova srca, uma, svijesti i slobode. Tvoja uvreda zapravo je njihov problem. Ali mi smo pozvani na jednotu, na zajedništvo u ljubavi i povjerenju, stoga je vrhunac zdravlja kad u srcu ne tražimo zlo uvreditelju, kad se sažalimo nad njim, kad poželimo i njegovo zdravlje i slobodu, obraćenje. Koliko god bol bila velika mi smo uvijek pozvani biti sustvaratelji novog, zdravog odnosa. U Tebi je snaga dobra ako se za nju odlučiš, ako na Duha Božjega računaš. On ne može dati Tebi, a ne i onom svojem drugom zločestom djetetu. To je naprosto zakonitost. Kad se u nju uđe slijedi preobrazba, novi čovjek, a to vodi ka sreći koja cijenu nema, miru koji nadilazi bilo koju ovozemaljsku pravdu. Stoga, par trenutaka zastani nad odlukom: „Ne želim ti uzvraćati zlom za zlo, žao mi te, oprosti što sam povjerovala u tvoje laži o meni, što sam te poistovjetila sa zlom koje si izgovorio, učinio prema meni…”
- Očekivati samo dobro – jer mi smo ono za što se odlučujemo, stoga nam je okrenuti um i srce prema dobru, prema onome što je u punini Izvora našega postojanja. Bitno je uz otkrivanje vlastite dragocjenosti prepoznavati i vrijednost onoga koji nas je povrijedio. Kako je to moguće ako ta osoba čini zlo pitanje je koje se nerijetko neminovno nameće. Naime, svaki čovjek stvoren je iz Dobrote i za dobro u ovome svijetu, ali ga životne okolnosti dovode do krivih odabira i postupaka. Njegovo ga ponašanje ne oslobađa Tvojim praštanjem, potrebno je i vlastito pokajanje, ali put do Tvoje i njegove slobode nerijetko postaje dostatan iz Tvojega otvorenog srca za dobro, novo, zdravo povjerenje, temeljni smisao postojanja. Zato se vrijedno upustiti u očekivanje onoga što je iskonsko, što je Stvoriteljeva zamisao, što je Božja čežnja prema čovjeku, svakom čovjeku. Zaustavljaj se često u danu, svjesno s otvorenim srcem, nad odlukom da očekuješ novi odnos među vama, za povjerenje koje oslobađa od svakog zla i laži, kako Tebe, tako i osobu koja Te povrijedila. Očekujem dobro, očekujem osobnu slobodu od uvrede, očekujem dobar ishod našeg odnosa! Ako se druga osoba ne promijeni, ne uspostavite zdravu komunikaciju i ne otkloni se od svojega zla, to više nije Tvoj problem. Ti si pružio/pružila u duhu ruku pomirenja i krenuo/krenula dalje, u život, prema Apsolutnom dobru. No često je potrebno samo izdržati, ne odustati, i promjena se istinski dogodi. Biti strpljiv s uvrediteljem poslanje je na tragu kršćanskog djelovanja, da budemo kao naš Spasitelj.
Primjeri iz prakse glede ove teme su mnogostruki. Navest ću samo nekoliko upečatljivih gdje je baš praštanje bilo najvažniji lijek.
Jedna je djevojka patila od straha od javnog nastupa, imala je nisko samopouzdanje. Osjećaj da bi mogla biti napuštena i prezrena odmicao ju je od blizine s ljudima. Držeći se podalje, radije je patila zbog osamljenosti nego da bude nanovo povrijeđena. Hagioterapijskim upitnikom otkrivena je bazična nesigurnost zbog višegodišnje odvojenosti od roditelja te autoritativnog oca. Riječi da je vrijedna i dragocjena po svojoj originalnosti za nju su bile otkriće, godile su joj, polako ih je prihvaćala. No došavši do praštanja bunt je bio silan: „Zašto bih im oprostila kad su me vrijeđali? Zašto bi oni bili slobodni kad nisu to zaslužili?” Bile su to njezine riječi. Ipak, nije odustala, polako se mijenjala prema povjerenju. Odlučila je uzimati točke praštanja kao neku vrstu antibiotika. „Gorak je, težak, ali zbog povjerenja u onoga tko mi ga propisuje uzimat ću ga nekoliko puta dnevno”, znala je reći. Nakon nekog vremena došla nam je s viješću: „Bol je popustila, nemam straha, slobodna sam od očeva ponašanja!”
Drugi je primjer mlada žena koja je doživjela silnu nepravdu na poslu. Toliko se loše osjećala da je nakon izjave nadređenoga završila na hitnoj pomoći. U to vrijeme često je pohodila liječnike koji su registrirali samo proživljenu traumu bez propisivanja lijeka. Krenula je s hagioterapijskim principima i bila je vrlo ustrajna s koracima praštanja. Nije bilo lako jer ne samo da je bila povrijeđena, nego i osramoćena te joj je i egzistencija bila ugrožena. Trud se isplatio, sloboda je ušla u njezino srce. Kaže da je testirala samu sebe te je pri prvom susretu s nadređenim osluškivala svoju nutrinu i otkrila mirnoću. Nadređenom je bilo neugodno, ispričao se te pokušao popraviti počinjeno zlo. Znači, dogodilo se obostrano dobro.
Treći je primjer supruga koju je povrijedio suprug. Nevjera je bila kao munja, „raskolila ju je”. Na svu sreću, i suprug je pristupio hagioterapiji. Uočilo se da mu je bilo žao, no nije za svoj čin okrivljavao samo sebe nego i nju. Većina susreta bila je pojedinačna jer sretan brak posljedica je koju žive dvoje zdravih, moralnih, razboritih ljudi. Vrlo im je brzo postalo jasno da su svojim osobnim slabostima prouzrokovali jedno drugome mnoge rane. Na koncu je praštanje bilo presudno. Reče mi na koncu ta draga žena: „Ne da se ne osjećam povrijeđeno, već se ćutim netaknutom u svojem dostojanstvu, kao da se taj ružan događaj nikad nije ni dogodio.”
