Tomislav Ivančić, Minuta za tebe, snimka od dana 6. svibnja 2022. godine
Hagioterapija je metoda antropološke medicine, kojom se liječi čovjekova duhovna duša. Čovjekova
duhovna duša je ono po čemu je čovjek čovjek. Možemo reći da je ta čovjekova duhovna duša,
zapravo, njegova ljudska narav. Ili da je ta duhovna duša ljudski bitak. Kao što Bog ima svoj apsolutni
bitak, tako čovjek ima svoj ljudski bitak, koji nije apsolutan, ali se ravna po istim zakonitostima kao i
Apsolutni bitak.
Važno je da shvatimo tu kompetenciju i autonomiju hagioterapije i antropološke medicine u tom
smislu da se ne smije miješati, s jedne strane, sa psihijatrijom i psihoterapijom, a s druge strane s
Crkvom. To znači, da hagioterapija ne liječi psihičke bolesti, dakle, ni depresije, ni manična stanja, niti
psihoze, niti teške neuroze. Ona ne liječi šizofreniju i sl., jer to su psihičke bolesti. I ako bi sa
hagoterapijiom išli liječiti te bolesti, upali bi u zabludu, jer se hagioterapijom liječe duhovne bolesti i
to na duhovni način. To jest, mi možemo, npr. molitvom izmoliti ozdravljenje, tjelesno ili psihičko, ali
ne možemo hagioterapijom liječiti somatske i psihičke bolesti. S druge strane, također,
hagioterapijom se ne rješavaju vjerski problemi: odnos prema Bogu, prema Crkvi, pitanje grijeha,
oproštenja, sakramenata, milosti, molitve. Zato postoje stručnjaci, svećenici, teolozi, a ne
hagioasistenti. Osim toga, ako molitvom rješavamo stvari na duhovnoj razini, ako molitvom hoćemo
liječiti duhovne bolesti, onda se nalazimo na krivom području, jer molitva nema svoje zakonitosti. Ne
možemo jasno molitvom odrediti zakonito da ćemo izliječiti neku bolest.
Molitva je ovisna o daru svemogućem Stvoritelja, o milosti, a ne o zakonitosti. Molitva ne spada pod
znanost, a duhovna dimenzija spada pod znanost. Prema tome, ako idemo molitvom i sakramentima,
krivo činimo, jer ne može hagioasistent pacijentu opraštati grijehe, ne može mu dijeliti sakramente,
ne može molitvom izliječiti bilo koju bolest. Odnosno, ako želi molitvom, onda mora tražiti čudo, a ne
zakonitost duha. Na taj način jasno dolazimo do spoznaje kako hagioterapija ima svoje jasno,
autonomno područje. Liječi duhovnu dušu, a ne psihičke bolesti ili vjerske različite bolesti i
zastranjenja.
Ona liječi po zakonitosti duha, a ne po zakonitosti psihičkog područja, niti po zakonitosti
molitve i vjere. Ona također liječi rane duhovne duše, ali ne spašava. To čini Crkva, vjera. Prema
tome, rane duhovne duše, a ne rane psihe.
Zato ako netko dođe na hagioterapiju i kaže da ima depresiju, onda mi ne idemo liječiti depresiju. To
nije naša kompetencija. Osim toga, depresije nema na duhovnom području, ona je samo na
psihičkom. I stoga, mi moramo napraviti svoju dijagnozu, jer je za nas depresija samo neka vrsta
simptoma, a ne bolesti na duhovnom području. Ona može biti znak da se u čovjeku nešto nalazi.
Psihičke bolesti su, naime, u većini slučajeva kao i sve simptomatske bolesti, rezultat duhovnih bolesti.
Zato ja moram na duhovnoj razini liječiti duhovne bolesti. Onda će psihijatar moći liječiti na svom
području simptomatske, neizlječive boleti. To znači, kad netko ima depresiju, onda ja ne liječim
njegovu depresiju, nego tražim: je li on izgubio smisao života, je li izostala tzv. bazična sigurnost, da li
je taj čovjek teško oštećen u svom intelektu, da li je pogaženo njegovo dostojanstvo, njegove
osobnosti. Je li njegova savjest teško opterećena? To su, dakle, sasvim druge bolesti koje imamo na
duhovnom području i nikako ih ne smijemo miješati sa psihičkim, a još manje sa somatskim
bolestima.
Ovo je važno kako bismo mogli, zaista, raditi svoj posao. Kako bi se na psihičkom području,
somatskom, kao i u vjeri, mogle liječiti njihove specifične bolesti, potrebno je prvo izliječiti duhovne
bolesti, koje su vrlo često uvjet izlječenje drugih bolesti, koje su često uzrok vjerskih bolesti i
zastranjenja.
Ako ovo dobro shvatimo, onda ćemo uvijek dobro raditi hagioterapiju i onda ćemo moći pomoći
svakom čovjeku, koji nam dođe. Ali, ako pomiješamo stvari, onda pravimo lakrdiju. Pravimo se
psihoterapeutima, a to nismo. Pravimo se svećenicima, a to nismo. Pravimo se psihijatrima, a to
nismo. Krivo činimo. Nepravdu činimo. Ne radimo svoj posao, nego kao nestručnjaci, idemo uletjeti u
posao drugih i praviti se važni, kao da mi znamo liječiti njihove bolesti. To je određena oholost u koju
može upasti hagioasistent i zato mora jako, jako biti ponizan i jednostavan. Činiti ono što je njegova
struka.
https://hagio.hr/category/hagioterapija-drustva/
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
