Tomislav Ivančić, Minuta za tebe, emitirana 5. lipnja 2018.
Antropološka medicina počela se razvijati negdje sredinom prošlog stoljeća. Viktor von Weizsäcker pokušao je nešto o tom razmišljati. Shvatio je da razne bolesti, kao kardiološke i druge, ovise o još nekim drugim uzrocima, a ne samo o somatskim, ili tjelesnim. Tada je otkrio da bi trebalo govoriti o psihosomatskim bolestima. Zatim je pošao i dalje, ali je preskočio treću razinu čovjeka, odnosno preskočio je čovjekovu duhovnu dušu i došao do vjere te osjetio da se time što neki čovjek postane moralno dobar ne rješavaju psihička pitanja. Ona su naime pod nekim drugim mehanizmima. Onda je Arthur Jores pokušao riješiti stvar na taj način da je rekao da se 70 % psihofizičkih, dakle fizičkih i psihičkih bolesti, koje su neizlječive na psihosomatskoj razini, ne mogu liječiti jer nisu prirodoznanstvene bolesti. To su dakle specifično čovjekove bolesti, specifično antropološke. Jores je pokušao dati rješenje u tome da čovjek pronađe smisao života. Na to je bečki doktor teologije i doktor medicine Mathias Beck pokušao riješiti stvar, ali se i on previše zadržao na religioznoj, odnosno vjerskoj razini. Tada sam pokušao razmišljati i ja i shvatio da je zapravo zaboravljena duhovna duša i da treba shvatiti da je to organizam po kojem čovjek postaje čovjekom, da su tu organi koji, kad postanu bolesni, tako reći konverzijom stvaraju psihofizičke bolesti, 70 % tih bolesti.
Kad čovjek vjeruje, a bit duha je upravo to povjerenje, vjera, gledanje u dobro, tada može, prema placebo efektu, izliječiti 70 % svojih bolesti bez uzimanja lijekova. Ili, kad vjeruje u zlo, u bolest, u smrt, tada nastaje takozvani nocebo efekt čime čovjek uništava 70 % svog zdravlja. To je jedna sasvim nova spoznaja koju nam najprije otkriva neuroznanstvena disciplina koja je proučavala mozak, zatim filozofske discipline, a onda osobito biološke discipline s epigenetikom i mnoštvom drugih otkrića. Ali, zanimljivo je da mnoštvo znanstvenika, mnoštvo sveučilišnih profesora još uvijek ne poznaje tu stvarnost, ne poznaje istine koje je znanost tako sigurno otkrila, a koje zapravo oduvijek stoje u čovjeku.
Čovjek je velik samo zato što ima duhovnu dušu. Po svojoj psihi on je samo životinja. Po svojoj biološkoj duši on je samo biljka. Po vjerskoj dimenziji Duh Sveti u njemu djeluje; to je podizanje na razinu Božje naravi. Ali ono po čemu je čovjek specifično čovjek – to je duhovna duša. I budući da je po duhovnoj duši čovjek čovjek, budući da je grčki naziv za čovjeka anthropos, zato znanost o čovjeku zovemo antropologija. Kad proučavamo antropologiju, onda spoznajemo tko je to čovjek i otkrivamo kako je to biće koje jedino stoji prema Bogu sa svojom osobnošću, ali ima bezbroj svojih organa kao što su intelekt, život, savjest, razum, srce, karakter, svijest, sloboda, cjelovitost, transcendentnost, pamćenje i sjećanje, vjera, ufanje, ljubav, spolnost, kreativnost, i bezbroj drugih organa. Kad ti organi obole, tada obolijevaju i psihofizički organi. Kad te organe izliječimo, tada možemo uspješno liječiti i psihofizičke organe. Dakle, 70 % bolesti možemo izliječiti liječeći duhovnu razinu.
Pored svih prije spomenutih znanstvenika koji su pokušali razmišljati o takozvanoj antropološkoj medicini, kao novinu sam otkrio i shvatio da postoji duhovna duša, da ta duhovna duša ima svoj cijeli organizam, da taj organizam može biti teško oštećen, ranjen, traumatiziran i bolestan i da su tu uzroci najtežih naših psihičkih i fizičkih bolesti. Kad liječimo te duhovne organe, kad liječimo duhovnu dušu i njen organizam, tad postavljamo uvjete da se mogu izliječiti psihofizičke bolesti. To je ta novina. U tome vidim antropološku medicinu. Kad na taj način razmišljamo, onda dolazimo konačno do jedne radosne vijesti: čovječe, sad postaje lijepo biti čovjek! Zapravo, kad misliš na dobro, postaješ dobar i zdrav; kad misliš negativno, ti sebe razaraš, postaješ bolestan, smrtan, traumatiziran. Drugim riječima, konačno se danas u znanstvenom otkrivanju jasno prepoznaju: s jedne strane bolesti psihe i tijela, a s druge strane bolesti duhovne duše, kao i vjerskog života čovjeka i to je jedna cjelina. Neuroznanost je jasno otkrila: ako negativno mislim, govorim, činim, tada se može vidjeti kako se stanice našeg mozga razaraju. Kad dobro činim, dobro mislim, dobro govorim, može se zapaziti kako se stanice mozga ponovno regeneriraju. To je silno otkriće.
Drugim riječima, moralni život nije neko otuđenje, o ne! Drugim riječima, vjerski život je vrhunski čovjekov život, a ne otuđenje kako je to mislio materijalizam. Odjednom shvaćamo da je čovjek cjelina i da on u sebi sadrži i nebo i zemlju; duhovnu dimenziju zemlje, psihičku dimenziju, poput životinja, biljaka i materijalnog svijeta. Sve je u čovjeku. I onda osjećamo kako je dobro biti čovjek i kako je zapravo čovjek jedino na čemu treba raditi: da se njega izliječi i sve će biti zdravo.
