Piše: Marina Peterlin
Ovoga ljeta posjetila nas je mlada nećakinja koja sa suprugom Kanađaninom živi u Vancouveru. Već su pet godina u braku i oboje imaju dobar posao. Ona je djetinjstvo provela u Zagrebu i Osijeku. Za našu je Domovinu vežu vedre uspomene i sjećanja na duge razgovore i smijeh u obitelji, povjeravanja prijateljicama, boravak u prirodi, duhovni rast u Crkvi i ljetne kampove za mlade.
U šetnji borovom šumom uz more, povjerila mi se da se u Kanadi zatvorila u sebe i da trpi zbog toga. Kaže da tamo ljudi rade po cijele dane i nitko te ništa ne pita, a njena nutrina želi viknuti: „Dragi kolege, pitajte me kako mi je na poslu i što me muči! Dragi prijatelji, pitajte me zašto sam tužna! Dragi rođaci, pitajte me o čemu razmišljam i što kreativno želim stvoriti!” Ali kaže da ne govori ništa nego potiskuje u sebi taj vapaj i sve je usamljenija. Prema njenom iskustvu, Kanada je zemlja tolerancije. Preporučljivo je biti tolerantan, ne biti previše znatiželjan, voditi površne razgovore i biti na pristojnom odstojanju. Ne vezati se ni za koga (ni za ljude ni za Stvoritelja), jer to može, uz radost, donijeti razočaranje i bol. A sve bolno želi se izbjeći. Tako se propušta onaj život u izobilju za kojim toliko čeznemo i koji obećava Onaj koji je bolesne i nemoćne uvijek pitao: „Što hoćeš da ti učinim?“
Bog je Adama nakon njegova pada u grijeh u edenskom vrtu pitao: „Gdje si?“. Saslušao ga je, odbacio grijeh, a prihvatio grešnika. I ponudio rješenje, lijek, izlaz.
I mi sebi svakodnevno postavljamo egzistencijalna pitanja: „Tko sam? Odakle sam došao na Zemlju i kamo idem? Koja je svrha moga života?“ Ta nas pitanja razlikuju od životinja i tjeraju nas da tražimo smisao, odgovore.
Nas evangelizatore u ZMR-u, profesor T. Ivančić je uvijek detaljno pitao o tome kako je bilo na održanim seminarima, kako bi nam uvijek mogao dati svježe upute. Nije samo tolerirao naše različitosti, već je uvijek bio oštar i jasan jer mu je bilo stalo da izrastemo, kako je govorio, „iz žira u hrast“. Opirali smo se tomu, skrivali, bježali od iskrene opomene, izbjegavali promjenu. U isto vrijeme, uz njega smo rasli u znanju i milosti.
Pitanja su važna jer našu skrivenu nutrinu izvlače na svjetlo, u istinu.
Zato i na evangelizacijskim seminarima pišemo odgovore na pitanja i već to razmišljanje o odgovorima i čitanje napisanog pred svima oslobađa nas i mijenja.
Privilegij je imati prijatelje koji te iskreno pitaju kako si i zajednicu kojoj nedostaješ kada ne dođeš na sastanak, tribinu ili na hodočašće.
Zato – pitaš li ljude kako su, za čim čeznu i u koga vjeruju? Pitaš li ono što bi htio da tebe pitaju?
Budimo oni koji ne samo da toleriraju, nego u istini idu dublje, i koji cjelovito prihvaćaju bližnjeg i donose mu odgovore i smisao!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
