Pripremila: Ivana Vranešić, hagioasistentica CDP Zagreb, Hagio.hr, broj 2

Najprije je korisno prisjetiti se da je svaki čovjek istodobno i duhovno i materijalno biće. Te se dvije stvarnosti ne mogu razdvojiti i stoga se moraju zajedno i liječiti. Čovjek je središte svega, vrhunsko biće, no zbog slobode koja mu je dana i iz koje djeluje ne može izbjeći bolest. Ali svakom odlukom za dobro u njegov se život vraća zdravlje.

MORFOLOGIJA ZDRAVLJA I BOLESTI

Zdravlje duhovne duše znači čovjekovu cjelovitost, zdravo funkcioniranje svih njegovih duhovnih organa. Čovjeku zdrave duhovne duše nije pogažena osobnost, on je siguran da ima čistu savjest, mudar je, inteligentan, konkretan, slobodan od svega, čestit i pošten… Kad je čovjek tako cjelovit, onda je duhovno zdrav.

Čovjek je biće od drugoga bića. Nitko od nas nije sebe naručio, napravio, ni htio. Bitno je prihvatiti ono što jesmo. Neprihvaćanje bilo čega u sebi ili na sebi znak je duhovne bolesti. Suprotno tome, svijest o tome da naš život ne ovisi o nama, da netko drugi vodi računa o našem životu, vodi u potrebu komunikacije sa Stvoriteljem, a ta je veza bit duhovnog zdravlja.

„Bolest“ na duhovnom području znači da na duhovnoj duši postoji neki nedostatak, nedostaje ono što bi tu trebalo biti. Zdravlje se postiže donošenjem onoga što nedostaje. Npr. ako je čovjek ohol, donosi se poniznost, ako je netko ovisan, potrebno ga je uvesti u slobodu…

Hagioterapijom se pacijenta ne liječi, nego ozdravlja.

Kada čovjek psihički ili fizički oboli, čak i kada izgubi fizički život, duhovni život mu ostaje, on je vječan. No, kada je čovjek nemoralan, gubi sebe i postaje duhovno mrtav.

Nedostatak duhovnog zdravlja kod čovjeka znači da on negdje u sebi doživljava bol i patnju. Bol je znak ugroženosti života u nekom području. Patnja je nemoć čovjeka da se oslobodi boli. Očaj je pak stanje napuštanja borbe za život.

SUSTAVAN PRIKAZ BOLI I PATNJE DUHOVNE DUŠE

Tri su razine patnje duhovne duše:

1. Egzistencijalna bol  i patnja – Svaki je čovjek egzistencijalno teško bolestan i jednako ugrožen, i protiv toga ne može ništa učiniti. Čovjek se rađa i umire, a da ga nitko ne pita želi li to. Nitko nema sudbinu u svojim rukama, a svi nose krivnje i povrijeđeni su. Nitko nije izuzet iz egzistencijalne boli i patnje. Uslijed egzistencijalnog straha svima je jednako potrebno sigurno tlo pod nogama.

2. Temeljna bol i patnja – Izražena je u nemoći čovjeka da vjeruje. Ali čovjek je biće vjere i ne može drugačije živjeti osim u vjeri da će se sutra probuditi i živjeti, i da postoji nešto i iza smrti. Temeljna bol i patnja nastaju u trenutku začeća i razvijaju se ako čovjek nema nekoga tko ga voli i u koga može imati povjerenja. Dijete u trenutku začeća zna što majka i otac misle, govore te reagira na sve još u majčinoj utrobi. Nedostatak ljubavi u tom razdoblju kod jedne trećine ljudi uzrokuje agresivnost, kod druge trećine neuroze, a kod treće trećine agresivnost i autoagresivnost. Jedina je pomoć u povezivanju svakoga s bezuvjetnom ljubavi.

Pomoć u tri koraka: 

  • Tebe je Stvoritelj htio!
  • Stvoritelj te uvijek bezuvjetno voli!
  • Oprosti sebi i drugima. Tako obnavljaš prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem.

3. Cjeloživotna bol i patnja – Ovdje razlikujemo tri moguće situacije:              

Prva je situacija kada čovjek samog sebe ne voli, ne prihvaća i zbog toga samog sebe ranjava  grijesima, negativnim mislima i riječima. Da bi se situacija promijenila, potrebno je prihvatiti sebe i samom sebi postati važan.      

Druga je situacija kada čovjeka stalno netko napada – roditelji, rodbina, bližnji… Oni koji su nam najbliži najčešće nas najdublje povrijede, razočaraju, čak i ostave. Izlaz iz te situacije je u opraštanju.                   

Treća je situacija ona u kojoj nas napadaju bolesti, nesreće, vremenske nepogode, neimaština i sl. Sve to u nama stvara strah, tjeskobu i osjećaj da nas netko kažnjava. To je situacija svijeta – cijela se priroda pobunila jer je čovjek postao zao, jer joj je postao neprijatelj. Kad zavolimo Stvoritelja, i priroda će biti na našoj strani. Rješenje te situacije je u povjerenju da će sve biti dobro.

Specifikacija patnje duhovne duše                                                   

Egzistencijalna, temeljna i cjeloživotna bolest može biti:

1.     Kognitivna patnja duhovne duše – patnja je koja dolazi od krive spoznaje – čovjek često nema ispravnu sliku o sebi, o Stvoritelju i o drugima. Rješenje je u traženju istine koja će nas osloboditi, a ta je istina u Onome koji je stvorio nas i čitav svijet.

2.     Aksiološka patnja duhovne duše – patnja je nastala zbog grižnje savjesti i krive krivnje, a može biti dvostruka:
– kada sami sebe okrivljujemo 
– kada nas drugi okrivljuju, a nismo krivi.
Važno je čuvati se patnje kada nas drugi napadaju. To ćemo uspjeti kada shvatimo da druge trebamo ljubiti umjesto optuživati ih.

3.     Interpersonalna patnja duhovne duše – patnja je koju nam zadaju drugi ljudi. Izlaz je u tome da shvatimo kako i drugi ljudi pate te da je dovoljno uputiti im samo jednu lijepu riječ ili kompliment.

4.     Religiozna patnja duhovne duše  dolazi od toga što svi duboko patimo jer ne vjerujemo da nas Netko bezuvjetno voli i da ima netko tko nas je htio.

Izvore zla u sebi možemo zatvoriti ako mislimo na ono dobro, spoznajemo istinu, vjerujemo u dobro, odlučujemo se za dobro i činimo dobro.

Aspekti patnje i boli duhovne duše

1. Filozofski – duhovna je duša forma čovjekova tijela. Ozdravljajući na duhovnoj razini, čovjek se vraća u formu. Suprotno, kada čovjek nije čestit, karakteran, moralan, zapravo znači da je njegova forma, ono bitno po čemu je čovjek, narušena.

2. Organski – duhovni organizam ima svoje organe, a svaki od njih može biti ranjen – savjest može biti pogažena, um zaveden (npr. nekom ideologijom), srce „slomljeno“, slobodna volja uništena (kod ovisnika i onih koji stalno griješe – lijeni su ili svadljivi…), kreativnost neostvarena (može uzrokovati, npr. depresiju ili suicid) itd.

3. Fenomenološki – nedostatak duhovnog zdravlja očituje se u negativnom sadržaju fenomena duhovne duše. Negativni su fenomeni duhovne duše: nezadovoljstvo, škrtost, mrzovolja, nemoć, nekultura, besmisao, razočaranje, nervoza, ovisnost, podložnost, lijenost, agresivnost, depresivnost, povučenost, nedjelotvornost i sl.

ETIOLOGIJA BOLI I PATNJE DUHOVNE DUŠE

Da bismo mogli pomoći čovjeku, važno je pronaći uzrok iz kojeg je bolest došla. Potom je potrebno pronaći izvor tog uzroka.

Na duhovnoj je razini uzrok samo jedan – zlo, a izvori su bezbrojni. Zlo je ono što ugrožava i razara naše postojanje, a naše je postojanje život. Živjeti i postojati je, međutim, apsolutno dobro koje zlo ne može razoriti. Zlo nije netko ili nešto, ono je ništa; ono je nešto čega nema. Filozofi kažu da je zlo nedostatak dobra. Ono je samo u čovjekovim krivim odlukama, odnosno kada se ne odlučuje za moralne vrednote, za ono što ostaje.

Izvori zato mogu biti:
1. egzistencijalni – npr. nemoć, strah
2. temeljni – npr. krivnja, agresivnost, depresija
3. cjeloživotni – npr. uvrede, neuspjesi
4. kognitivni – npr. neznanje, krivo znanje, sumnje
5. aksiološki – npr. nemoral, poroci
6. interpersonalni – npr. svađe, mržnja, klevete, nepraštanje
7. religiozni – npr. ateizam, nevjera
8. filozofski – npr. suprotstavljanje transcendentalima, razaranje forme
9. organski – npr. pogaženo dostojanstvo, ranjena savjest
10. fenomenološki – npr. svaka negativna misao, riječ.

Potrebno je zatvarati izvore zla. Pri tome se čovjek ne smije suprotstavljati zlu, već uzvraćati dobrim. Samo s Apsolutnim mu se možemo suprotstaviti. U suradnji s Apsolutnim čovjek postaje neograničen.                

Čovjekova je jedina nada u stalnom obraćanju na dobro. To je ono što ga oslobađa, po čemu postaje cjelovit i svjetlo za druge.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.