Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split
Primjena hagioterapije u socijalnom radu i u cijelom sustavu socijalne skrbi ima svrhu što boljeg, sveobuhvatnijeg i efikasnijeg razumijevanja patnje i boli konkretnog čovjeka patnika te djelovanja u smjeru suprotnog – pozitivnog. Primjena hagioterapije na ovom području uvodi samu disciplinu socijalnog rada u njegovu temeljnu odrednicu koja se očituje u humanom pristupu svakom čovjeku.
Hagioterapija, unutar antropološke medicine, potiče i vodi osobu k temeljnim zakonitostima koje su protkane mudrošću. Mudrost je ona koja ima uporište u prirodno-moralnom zakonu. Hagioterapija djeluje na putu morala i uvjerljivo argumentira zašto je moral odlučujući za život čovjeka.
Socijalni rad, kao i antropološka medicina, znanstvena je disciplina. Oba su područja postale profesije jer se zasnivaju na suvremenim znanstvenim teorijama i činjenicama, principima i vrijednostima. Budući da se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava, tj. istina o čovjeku, postale su međunarodno utemeljene. Djelatnost socijalnog rada obuhvaća primjenu profesionalnih metoda koje se pružaju u obliku preventivnog ili tretmanskog postupka, kao i kod hagioterapije. Temeljna djelatnost socijalnog rada i antropološke medicine odvija se s pojedincima, grupama i zajednicama, a može obuhvaćati i rad s organizacijama, aktivnosti usmjerene samoj profesiji te utjecanju na šire nacionalne i međunarodne odnose u području socijalne politike (usp. Zakon o djelatnosti socijalnog rada. „Narodne novine“, br. 124/2011; usp. Ivančić, 2012).
Antropološka medicina uvodi znanost u cjelovitost, a time i socijalnom radu daje temeljnu odrednicu, što je humani pristup patniku. Znanstveno uporište ima u filozofskim i teološkim promišljanjima te na području neuroloških znanosti. Mnogi znanstvenici dvadesetog stoljeća govore o nužnosti proučavanja i poštivanja duhovnih zakonitosti kod liječenja čovjekovih, kako psihičkih, tako i somatskih poremećaja i bolesti. Naglašavaju važnost čovjekove okrenutosti dobru da bi liječenje uspjelo. Znanstvenici tvrde da ukoliko čovjek misli, govori, odlučuje se i čini dobro, utoliko uspješno ozdravlja njegov mozak (Lipton, Amen, Jores, Kandel, Collins i dr.) (usp. Ivančić, 2010, 2011, 2012). Bitno je pacijentu ukazivati na važnost njegova osobnog opredjeljenja za život i razvoj te na nužnost promjena negativnih navika u pozitivne.
Skrb o čovjeku – zajednički cilj socijalnog rada i hagioterapije
Ciljevi obavljanja djelatnosti socijalnog rada jesu: osnaživanje pojedinaca, grupa i zajednica i razvoj njihovih sposobnosti za samopomoć, poticanje socijalnih promjena, razvoj kvalitetnih i dostupnih socijalnih usluga, promicanje socijalne kohezije, zastupanje zapostavljenih društvenih skupina, otklanjanje zapreka s kojima se ljudi susreću u ostvarivanju svoje socijalne sigurnosti, postizanje socijalno pravednog društva koje je zasnovano na humanizmu i ljudskim pravima te koje svim svojim članovima omogućava dostojanstven život (Zakon o djelatnosti socijalnog rada. „Narodne novine“, br. 124/2011). Svi ovi, već spomenuti ciljevi djelatnosti socijalnog rada, najveće uporište imaju u zakonitostima antropološke dimenzije koja u potpunosti inkubira i potrebe, zdravlje i razvoj čovjeka u njegovoj psihosomatskoj i socijalnoj razini. Budući da je čovjek cjelina, nemoguće ga je dijeliti te time izolirati u sposobnostima njegova pojedinog dijela.
Poznato je da fizička bolest, psihička nestabilnost i besmisao života onemogućuju čovjeka za djelovanje, kako u životu njegove obitelji, tako i u samom društvu. Osoba koja pati bolovanje najčešće ne proživljava sama, nego u tu patnju asimilira i svoje ukućane. Također, postojeća patnja kao da blokira čovjeka za razvoj pa, zbog neostvarivanja svoje originalnosti, i cjelokupno društvo postaje manjkavo za ono što baš ta osoba može i treba ostvariti.
Pomoći čovjeku da uoči svoju dragocjenost najvažnija je terapija. Svaka sposobnost i ljudska vrijednost ogleda se u jedinstvenosti pojedine originalnosti. Da bi osoba uistinu bila zdrava i imala mogućnost razvoja, bitno je da bude usmjerena prema vrednotama.
Usuđujem se istaknuti kako je baš rad u sustavu socijalne skrbi najvažniji od svih vidova skrbi o čovjeku jer se tom pomoći dotiče najveća ljudska patnja, a to je nemoć i besmisao. Ova je skrb zapravo čast. Biti uz patnike, one koji su ostali bez osnovnih životnih sredstava, teško bolesne i umiruće ili uz one koji su zakoračili u tamnu stranu ovisnosti i agresivnosti, jedna je od privilegija čovjekova djelovanja. Paradoksalno je da u ovom vremenu poremećenog sustava vrijednosti, pomoći čovjeku da se vrati u život, i to u puninu života, ostaje kao najveća nagrada u profesionalnom radu djelatnika u sustavu socijalne skrbi.
Svakodnevni „rad na sebi“ djelatnika iz sustava socijalne skrbi
U ovom poglavlju naglasak je na segmentu pripreme za rad i suživot s čovjekom patnikom, ali i sama provedba hagioterapijskih zakonitosti. Naime, kod najčešćih patnji čovjekove duhovne duše moguće je djelovati neposredno te su stoga djelatnici u sustavu socijalne skrbi, ali i članovi obitelji starijih ili bolesnih osoba te mladih u krizi ili drugih patnika, pozvani te zakonitosti primjenjivati u praksi. Kod težih oblika patnje, simptomatskih boli i velikog broja pacijenata preporuča se da u ustanovama socijalne skrbi djeluje hagioasistent, koji je završio cjelokupno školovanje, praksu i formaciju.
Sama priprema, pak, nužna je za svakog djelatnika iz sustava jer ga, uz poznavanje njegove temeljne struke, čini čovječnijim te ga osposobljava da i sam bude lijek korisniku o kojem skrbi. U hagioterapiji postoji važno pravilo da samo ono što je čovjek u sebi promijenio, nadvladao i ostvario može prenijeti drugoj osobi s kojom živi ili radi.
Da bi se izbjegle kontraindikacije u samom socijalnom radu ili primjeni hagioterapije u istom, nužno je da se djelatnici, kao što su socijalni radnici, pravnici, psiholozi i odgajatelji, svakodnevno pripremaju za susret s klijentom – korisnikom socijalne skrbi.
U dosadašnjem izlaganju naglašeno je da čovjek kao duhovna duša najprije podliježe odrednicama duha, a to je moralni zakon. Za cjelokupno zdravlje čovjeku je važno da živi po prirodno-moralnim zakonitostima te da pozitivno iskustvo prenosi onima s kojima radi. Nemoguće je da jedno živimo mi, a da drugo tražimo od naših klijenata ili pak kolega.
Također je bitno znati da cjelokupno naše znanje i vještine struke, kao i zvanje koje obnašamo u društvu, a tako i u sustavu socijalne skrbi, neće imati kvalitetan učinak ako ja – osoba – nisam u potpunosti prihvatila vlastitu originalnost, dopustila sebi pravo na ljubav, rasteretila savjest, u slobodi se nanovo opredijelila za dobre misli, riječi i djela te se odlučila za praštanje i cjeloviti razvoj.
Svi djelatnici iz sustava socijalne skrbi prvenstveno su pozvani raditi na samima sebi, ali ne da se opterete još jednom obvezom, nego okrenu svojim vrijednostima, smislu vlastitog postojanja, odluci za dobrotu, pravednost, poniznost, istinitost, strpljivost, ljubav i ljepotu. Samo osobna izgradnja omogućuje plodno tlo na kojem može rasti čovjekova stručnost i sposobnost iz područja socijalnog rada, psihologije, psihoterapije, prava, pedagogije i odgoja.
LITERATURA
Cvitanović, I. (1983). Odnosi. Split: Biblioteka Buvina
Frankl, V. E. (1990). Liječnik i duša. Zagreb: Kršćanska sadašnjost
Ivančić, T. (2000). Ako oprostiš. Zagreb: Teovizija
Ivančić, T. (2011). Hagioterapija u susretu s čovjekom. Zagreb: Teovizija
Ivančić, T. (2009, 2010, 2011, 2012). I., II., III. i IV. Međunarodni studij hagioterapije. (CD). Zagreb: PLE-MIR
Zakon o djelatnosti socijalnog rada. „Narodne novine“, br. 124/2011.
Zbornik radova: VJERA I ZDRAVLJE (2005.), Zagreb: Zaklada „Biskup Josip Lang“
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
