Razlozi za nadu

Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica

Kada samo pomislite ili izgovorite riječ „društvo“, poštovani čitatelju, koje su vam prve misli koje su proizašle iz vaše svakodnevnice, iz iskustva vašeg svakodnevnog života ?
Upravo je to pitanje bilo pokretač jednog manjeg osobnog istraživanja na duhovno-antropološkom području čovjeka. Ankete su pokazale da većina ispitanika ima iskustvo sukoba sa samim sobom, drugima, društvom i „cijelim svijetom“. Njihova iskustva su rastrganost, nesklad i nejedinstvo, doživljaj osobne nemoći usred nesigurnosti življenja u kompleksnim strukturama društva te kao da „nema ničeg jednostavnog“ u našim interpersonalnim odnosima.

Čitajući ankete moja prva misao je bila: odakle su proizašli njihovi odgovori i riječi? Iz kojih uzroka? Odakle su proizašle njihove oštećenosti i ranjenosti: roditelji, obitelj, vrtić , škola, prijatelji, crkveno okruženje, cjelokupno društvo!?

Jasno se očitovalo da u ovom rascjepkanom postmodernom vremenu postoji pozadina koju mi ne vidimo jer nismo je svjesni. Postali smo vrlo ranjivi, a to znači nesigurni. Umoran i uznemiren čovjek više nije tako očaran ni rezultatima znanosti i tehnike. Površnost i provizornost slušanja, razumijevanja, doživljaja i iskustva postaju kao „normalne gorke ili slatke“ stvarnosti i na području tehničke komunikacije. (usp. npr. „love bombing“)

Kompleksnost i grubost svakodnevnice drži nas „na površini“ jer „tko još uvijek uspijeva pronaći sebe samog u moru problema i pitanja koja nam se svakim danom nameću i koja nas muče?“ – riječi su mnogih osoba. Ako su kod većine osoba takva iskustva, tada je to nesporno vezano uz činjenicu da se u našem društvu očituje čvrsto definirana egzistencijalna patnja. Ljudi doživljavaju da gube osobnu orijentaciju jer kao da nitko ne odgovora na njihova osobna pitanja. Odgovori društvenih i crkvenih struktura te političara gube se u općenitostima i kao da se ne tiču realnog i stvarnog života pojedinca i njegovih problema. Brojne kulturne i društvene tradicije su se izgubile tako da su mnogi ljudi ostali „bez korijena“ te su u potrazi za istima postavljajući si neprestano pitanje „Tko će mi pokazati čvrste temelje za moj život?“

Očituju se razni putovi traganja za istinom o čovjeku, za istinom o sebi. U toj potrazi za čvrstim temeljima ograničen i ranjen čovjek poseže za onim što je na dohvat ruke, nešto što nudi „instant“ brze odgovore, nudi nešto što mu se sviđa. To „nešto“ daje osjećaj opuštanja koji umiruje i daje spokoj, daje ugodna duhovna iskustva i olakšanje. Iskustvo rada s osobama u potrebi potvrđuje da je upravo površnost iz koje proizlazi manjak istinite spoznaje, izvor mnogih ljudskih pogrešnih opredjeljenja čiji su rezultat bolne posljedice za čovjeka osobno, ali i za njegove bližnje i okolinu.

Iz odgovora sudionika ankete uočeno je da svatko reagira na svoj način: netko nemoćno, prazno, bez perspektive, ravnodušno, defetistički, a netko agresivno s puno grubih riječi. Nekolicina je izrekla „da treba pronaći novo rješenje s ciljem suradnje među ljudima.“
Jedno je ipak svima zajedničko: traže se razlozi za nadu i izlaz jer nemoguće je izdržati u životu bez cilja, perspektive i bez pogleda na budućnost.

Razlozi za nadu

• Duhovno-antropološka istina o čovjeku je da se čovjek može oporaviti, može biti zdraviji, te promatrajući čovjeka kao projekt možemo reći da on može biti zdrav. Svjedoči nam to neuništiva nada i vjera da su mogući bolji svijet i duhovno zdrav čovjek.( usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom ) On je ono što može biti i što izražava preko čežnji, nastojanja i vapaja. Te sposobnosti su mu dane od Stvoritelja, te je čovjek sposoban sve više usvajati život, svestranije spoznavati, dobivati sve veće snage za nošenje sa osobnim problemima i patnjama, sposoban je kreirati, opredijeliti se za dobro i istinu, za zdravlje.

• Život mora imati neki sadržaj. Ne može se ići nikuda i ne može se ne imati kamo poći. ( usp. T. Ivančić, Povratak nade ) Stajanje na mjestu je najteže. Ne možeš, poštovani čitatelju, vječno sebe samosažaljevati, negodovati i optuživati druge. Ako se ozdravi i duhovno osposobi čovjekova spoznaja i njegovo htjenje, tada je moguće da čovjek transcendira prijevare i nepravde, napade i laži i uvidi da jedino u istinitoj spoznaji i moralnoj odluci te svrsihodnom djelovanju njegov mir, zadovoljstvo i dostojanstvo.
  
• Da bi čovjek mogao biti ispravan, prema kršćanskoj filozofskoj antropologiji, njegova se spoznaja treba ravnati po Logosu, jer je on krajnji kriterij istinitosti čovjekove spoznaje. Istina dolazi od Logosa, a duh osposobljava čovjeka da slijedi nadahnuća Istinitoga. Duh osposobljava čovjeka da spoznaje istinu, da je izražava govorom i da po njoj djeluje.
  
• Istina nije samo u spoznaji nego i u volji. Tek kada smo se odlučili za istinu, ona nam je postala transparentna. Bezbrojni ljudi su se odijelili od istine Logosa, te su izgubili kriterij istine i upali u razne ideološke zablude. Svaka ideologija onemogućava istinu o čovjeku i Stvoritelju. Svjedoci smo tomu osobito u današnje vrijeme kada se ideološki želi promijeniti antropologija čovjeka.

• Slično se događa kada čovjeka razni interesi sprječavaju da se odluči za istinu. Odlučuje li se za kratkotrajne interese, tada se udaljava od stvarnosti ali i egzistencije. Čovjekove odluke za vrednote, za pravdu, mudrost, razboritost, jesu odluke koje ga čine sigurnim i sretnim. (usp. T. Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija – Kršćansko filozofska antropologija )

• Što je temeljno, poštovani čitatelju? Istina da se svi okrenemo Logosu od koga dolazi istina da bi mogli promijeniti koncepciju svoga povjerenja i svoga shvaćanja i gledanja na život. Pitanje: postoji li za mene bezizlazna situacija ? Zaista govori imam li temeljno povjerenje ili temeljno nepovjerenje u Apsolutni bitak. Posljedice su da nama ne može pomoći Stvoritelj sve dok gledamo Njega kao polovicu svoga života, a zlo i nesreću kao drugu polovicu života.

Uistinu, čovjek ne bi izdržao da mu nije darovana nada, ali u „sjemenu“. A nada se rađa u istini o čovjeku koja dolazi od Logosa, od Isusa iz Nazareta. Bez Njegovih informacija čovjek ne zna istinu o sebi, o svijetu, patnji i boli, nadi. Ozdravljati duhovno-antropološka oštećenja, ranjenosti i patnje u biti znači „probuditi“ nadu jer ona je istinita, a to znači realna. Nada je snaga u bolesti, ona postaje sposobnost naše duše kada je oživljena Duhom, ona daje snagu da ćemo stići do zdravlja, ona je pogled preko očaja i besmisla.

Jesmo li svjesni da nam je dano da se iz svih padova podignemo ?