Piše: Ljerka Jurkić, evangelizatorica 

Priča iz života

Kad mi netko u nekoj teškoj situaciji kaže : „Bit će dobro“, obično pomislim: „Pa što će drugo reći, nešto ipak mora …svi znamo da ti ionako nitko ne može pomoći, barem nitko od ljudi.“

Koliko puta sam i samu sebe uhvatila kako tim riječima pokušavam nekog utješiti i ništa više. Koliko su puta prazno zazvučale. Međutim, nedavno me jedno iskustvo opet poučilo evo što mi se dogodilo. 

Došla ja na sjednicu Nastavničkog vijeća misleći uglavnom ništa (to treba odraditi, pa idemo dalje). Međutim, kad sam u govoru svoje ravnateljice čula neke prijeteće tonove u svezi odziva u neke oblike usavršavanja preko interneta, osjetila sam nelagodu.  

Ni sama ne znam kako nađoh se u stanju srdžbe, bijesa, a potom i osvetničkih misli, a onda i riječi. Naravno, meni je izgledalo da tako branim dostojanstvo profesora i čovjeka kao takvog, osim toga govorim istinu ( a ljudi se mahom boje reći što misle), zar ne?

 Uglavnom, nađoh se u vrtlogu negativizma, a sve kao u ime dobra!  

Istina, nešto me negdje u meni žuljalo, ali nisam se dala. Što me više iznutra bockalo, to sam više uvjeravala sve oko sebe kakvo nam zlo čine određene osobe. (Baš sam se namučila opravdavajući svoje zlo i upirući prstom u tuđe, a  nije mi pomoglo.)

No, kad me za koji dan nazvala kolegica u želji da sa mnom podijeli svoju ogorčenost na ista zbivanja, usred naše ljutite analize i povrijeđenosti zbog odnosa prema profesorima čula sam samu sebe kako joj govorim: „Ali ne možemo mi svojom zloćom promijeniti njenu zloću, tj. svojom srdžbom, ogovaranjem i sl. ispraviti tuđu zloću. Jednostavno nismo slobodni i zato i ne možemo govoriti i činiti što je potrebno!“

Zatim sam čula kolegicu kako mi kaže: „Razumijem što govoriš…“

Izbaci bombu u četiri koraka

Odlučila sam poslije svega  prvom prilikom otići do ravnateljice i osobno joj reći što o svemu mislim. Naravno, prije fizičkog susreta uslijedila je praksa popularno zvana – izbaci bombu u četiri koraka – ( u duhu se zagledaj u osobu i oprosti joj, zatim ju zamoli da i ona tebi oprosti, potom odluči da ćeš u njoj gledati dobro i zahvaljuj za nju). 

Najbolje u ovoj duhovnoj praksi je upravo to što nikad ne znaš unaprijed na čemu si, čak ni brojna prijašnja iskustva ne pomažu u trenutku dok otvaram vrata ravnateljičina ureda. Hoću li moći normalno razgovarati? Jesam li slobodna od one srdžbe što me razarala i grizla?

Nema druge, mogu samo vjerovati i očekivati da će biti dobro. Otvorim vrata…i započne jedan sasvim ugodan i normalan razgovor. Ne samo da nije bilo totalitarnih tonova ili moje srditosti nego je to bio razgovor pun uvažavanja i razumijevanja. Zanimljivo, otad do danas nisam doživjela nikakvu prisilu vezanu uz spomenute edukacije.  Osim toga, da se i dogodi, znam da imam jedan nutarnji mir iz kojeg mogu izreći svoje argumente. Zanimljivo je i to da je između nas dvije mir (iako nemamo iste stavove). Ovo nije prvi put da me osoba, za koju sam se praštanjem izborila, nekako „otpusti“, kao da je sad mirna i sigurna, našla  je nekog tko je kao osobu prihvaća. Primila je što je trebala. A bome i ja…Baš kako I. Andrić kaže: „ Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.“

Praksa uvodi u istinu

Sve bude dobro kad se odlučim za dobro i kad se odlučim za čovjeka!  To je jednostavno duhovna zakonitost u čovjeku koja funkcionira poput bilo koje zakonitosti na razini tijela. Primjerice, ako uzimam žestoku hranu, to djeluje na moj želudac. Isto tako, ako mislim i govorim (a onda i činim) zlo, to djeluje na mene kao osobu, najblaže rečeno – nesretna sam. Osim toga, postajem nervozna,  stalno vičem ili sam umorna i depresivna.

Naprotiv, kad se odlučim za dobro i za praštanje,  ponovno sam to uvidjela, ne samo da sve negativno što me opterećuje (tj. bombu)  izbacujem iz sebe, nego doživljavam potpuni i stvarni užitak. Duhovni užitak! Nema većeg užitka od  dobra koje daš, i to zato što je i to duhovna, a to znači ljudska zakonitost. Kad čovjeku darujem npr. čokoladu, ostala sam bez te čokolade (i to me čini darežljivom),  ali kad mu darujem dobru misao, riječ, onda to mene čini dobrom i slobodnom. Nisam ostala bez dobra, nego se ono u meni umnožilo i zato moja savjest uživa. Duh se umnaža dobrotom! (Uostalom, to otkriva ne samo prof. Tomislav Ivančić nego i brojni neuroznanstvenici. )

Tko ne vjeruje, neka proba. Uspjeh možda nije uvijek odmah vidljiv, ponekad treba više vremena, ali  je zagarantiran! Postoji samo jedan mali uvjet: stvarnost praštanja i odluke za dobro odvija se na razini cijele osobe, a ne samo jezika.  Ključna je sabranost u mojoj nutrini. 

Dakle, ne govorim istinu kad govorim negativno kao što sam mislila dok sam se ljutila. Praksa me opet naučila: istina je kad mislim, govorim i činim ono što je dobro. Rezultat negativnog govora uvijek je nemir i strah, a rezultat dobra još je veće dobro, hrabrost, sloboda, kreativnost, nove spoznaje. Tada mogu i javno, a ne samo pred ravnateljicom, mirno pokazati što to zapravo ugrožava, a što izgrađuje dostojanstvo svakog čovjeka. Dobrota me čini sposobnom i hrabrom za javno djelovanje.    

Tako priča o dobru nije fraza, nego istina koja oslobađa i mijenja. Ključ je u vrhunskoj čovjekovoj sposobnosti,  slobodi za dobro. 

Prethodni članakČovjek i njegov život
Sljedeći članakKreativnost
Ljerka Jurkic
Ljerka Jurkić, rodom iz Livna ( BiH), prof. hrvatskoga jezika i teologinja. Iako je u Zajednici MiR od Domovinskoga rata, djelatnom se članicom vidi od 15.06.2001. jer je tad oživjela primivši temeljno iskustvo Duha Sv. Otad sudjeluje u apostolatu evangelizacije , osobito intenzivno od 2014., kada ju je, kao i brojne druge članove, za to poslanje pripremao Tomislav Ivančić, utemeljitelj Zajednice MiR . Osim na seminarima po modelu T. Ivančića uređuje i sudjeluje u emisijama na RM i HKR-u. U Zajednici je odgovorna za formaciju novih kandidata.