Piše: Ana Perišić, hagioasistentica
Hagioterapijsku pomoć i podršku najčešće traže osobe koje pate od egzistencijalnog straha i nemoći da ostvaruju zdrave, cjelovite međuljudske odnose. Možemo se pitati zašto je to tako i ima li poveznica između te dvije vrste boli.
Suvremeno društvo odraz je posljedice ponašanja ljudi kroz prijašnja vremena. Liberalno društvo kojem su generacije težile, zbog zlostavljanja, zanemarivanja, podcjenjivanja, obezvrjeđivanja, otišlo je u drugu krajnost. Današnji čovjek teži slobodi od bilo kakvih normi i odgovornosti. Želi raditi samo ono što mu se sviđa i da postigne lagodan život tijela te emotivno zadovoljenje. A da bi mogao postati što ‘slobodniji’ mora se odmaknuti od svih onih koji bi htjeli njegove želje mijenjati, definirati ih netočnima. Nemalu patnju izaziva uvrijeđenost, budući da zbog narušenih odnosa u djetinjstvu mlad ili stariji čovjek, postaje onesposobljen za stvaranje novih, zdravih odnosa. Može se zaključiti da je liberalno društvo ‘rodilo’ čovjeka samca, čovjeka okrenutog od drugoga prema svojoj tjelesnosti, nagonu, ovisnosti o materijalnom.
Svako nepovjerenje stvara strah. Strah je manjak vjere u osobu. Čovjeka pojedinca strah je ljudi iz suživota ili iz okruženja, ali i samoga sebe te Stvoritelja. Zbog dugogodišnjeg iskustva primjećujem da oni koji traže pomoć uočavaju da način kako žive nije dobar. Odvažna sam ustvrditi da su te osobe na dobitku, u puno boljoj situaciji od onih koji misle da je dobitak imati materijalno, biti po trendovima svijeta, ograditi svoje posjede bedemima, ponašati se po potrebama svoga nagona.
Potpuno je izgubljen čovjek današnjeg vremena. Izgleda da samo onaj istinski patnik ima preduvjet za ostvarenje dobra u svom životu i stvaranje novog poretka, zdravog, čovjekoljubivog. Paradoks je to. Da bi se ušlo u novo, treba se izdignuti i napustiti staro.
Gdje je izlaz?
Preobrazba društva dogodit će se po promjeni pojedinca.
Prvo, potrebno je spoznavati zakonitosti vrednota. Kad čovjek počne misliti, očekivati, vjerovati i djelovati u skladu s vrednotama, njegov život iznutra se mijenja. Zakonitost vrednota duhovna je stvarnost. Dobrota, ljubav, istina, ljepota i druge vrijednosti su duh – nekonzistentne, ali za život presudne stvarnosti.
Čovjek primarno ne živi od zraka, vode, hrane, sna, već od ljubavi i za ljubav.
Potrebno je da patniku druga osoba (hagioasistent), iz iskustva i sile Duha koju čovjek dobiva živeći vrednote, posreduje dovoljno argumenata i znanstvenih spoznaja u korist vrednota. Samo iskustvo drugoga može ponukat patnika da se odluči vjerovati u dobrotu, ljubav, pravdu, istinu. Ne samo umu, intelektu, već i razumu treba dati dovoljno razloga da povjeruje kako samo vrednote čovjeku donose zdravlje, mir, radost.
Drugo, važno je otkriti tko je izvor čovjekovih vrijednosti: bitak, Stvoritelj. U njemu čovjek ima zaštitu i puninu, od njega mu jedinoga dolazi ljubav, istina i svaka druga vrednota. On je i osoba, sugovornik. Ako je samo dobar, onda ne može ugrožavati čovjeka – svoje stvorenje, a ako mu se stvorenje otvara onda ono od čega je Stvoritelj postaje imanje i samog čovjeka.
Znači, čovjek vrijedi jer je od Stvoritelja – u svojoj biti je dobar.
To je neotuđiva istina o čovjeku, ali od nje osoba živi samo ako je toga potpuno svjesna i prihvaća je. Uvjet je samosvjesnost i slobodna volja da bi se živjelo istinu o sebi: ja sam dragocjena, neponovljiva, originalna i od same dobrote stvorena osoba; da, prihvaćam tu istinu o sebi!
Treće, potrebno je upijati sliku Stvoritelja kroz prirodu kao i zakonitosti suvremene znanosti i morala. Od kuda jabuci život, cvijetu ljepota, tko je to mene meni darovao? Znanstvenici kažu da svaka stanica našeg bića odlučuje, da se naše navike upisuju u naš život i da po njima djelujemo, ukoliko pak mislimo i govorimo dobro, utoliko nam i mozak bolje funkcionira.
Zaključujemo da činiti dobro nije odluka pobožnih i empatičnih ljudi, već mogućnost opstanka svakog čovjeka. Moralnost je život naše osobnosti.
Četvrto, potrebno je otkrivati svoj originalni talent, svoju osobnost, zvanje, svrhu postojanja. Kaže se da su rastresenost (nemoć da se u tišini susrećemo s onim bitnim u našem životu i sa samim Stvoriteljem) i razdijeljenost (jednim dijelom živimo po zakonitostima svijeta i profanosti, nagonu, tjelesnosti, a drugim smo opredijeljeni za moralno, etično, religiozno), te neotkriveni životni poziv, najveće nemoći i frustracije zbog kojih se ćutimo bezvrijednima, depresivnima ili agresivnima gajeći osvetoljubivost prema drugome. Primarno nije kriv drugi, nego ja.
Mi možemo mijenjati samo sebe, a ne druge.
No, po našoj preobrazbi može se mijenjaju drugi jer duh ne poznaje granice, nema barijera. Vrijednosti kojima se otvorimo u nama ‘rađaju plodom’ dobrote, istinoljubivosti, radosti, mira, snage pred kojom svaka nemoć, laž i zloća moraju odstupiti.
Stoga, peto, nužno je opraštati onima koji nas sputavaju u razvoju za vrednote i ostvarenje naše originalnosti. Potrebno je tražiti oproštenje od onih koje smo mi povrijedili jer da bi se razvijali u dobru važno se okrenuti od vlastitog zla i nečinjenja dobra.
Bitno je stalno u sebi njegovati istinu da svaki čovjek u svojim dubinama čezne voljeti, biti voljen, činiti dobro.
Na taj način i sebi dajemo šansu da smo opravdani od najveće počinjene negativnosti ako se pokajemo. Žrtva koja je trpjela zlo drugoga ako uđe u dobrotu bitka / Stvoritelja, i oprosti počinitelju zla, postaje njegov ‘put izlječenja’. Čovjek je pozvan biti sustvaratelj boljeg svijeta. Čovjek je jedino zdrav kad čini samo dobro.
Šesto, nužno je kontinuirano očekivati dobro. Ono što čovjek, misli, očekuje, ono čemu se otvara, to upravlja njegovim životom. Vjera je projekt ostvarenja dobra i originalnosti ljudske osobe. Očigledno je da ljudskom sudbinom ne upravljaju moćnici svijeta već čovjekova otvorenost, svjesnost i opredijeljenost za Stvoriteljev svijet, za vrednote. Duh daje čovjeku sposobnost moći, a čovjek se opredjeljuje činiti.
Egzistencijalni strah nestaje kad čovjek zna od koga je i da zdravo može živjeti jedino po vrednotama. Tada se svaki narušeni odnos može obnoviti, štoviše čovjek postaje osposobljen čekati drugoga da se promijeni, u miru je sa samim sobom i drugima. Samo tako pojedinac može stvarati novo društvo, društvo pravih vrijednosti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
