Piše: Kristina Jurković
Što je to što mi je kao čovjeku najbitnije? Život, postojanje, zar ne!? A što je uopće život, kakvo je to postojanje u kojem sam se u jednom trenutku povijesti čovječanstva našao/našla a da me nitko nije pitao: želim li ja to. Život mi je, nekako, darovan. Filozofi kažu da je postojanje tj. bitak nešto što nikada nije nastalo i nikada ne može prestati postojati. Ono je vrhunsko i temeljno dobro za čovjeka i ono ima svoje zakonitosti, kvalitete, odlike, materijal od kojeg je sazdano. Ono je jedno, dobro, istinito i lijepo. Ako je bitak Istina i Dobrota onda on mora biti netko a ne nešto i moguće ga je spoznavati. On je osoba, stvaratelj svega što postoji i vlasnik svega. Dobar je – to znači netko tko ima slobodu, netko tko je živ, netko tko odlučuje.
Čovjek kao biće u bitku strukturiran je prema odlikama bitka. Ostati u njima znači biti izliječen. To su vrata u postojanje, u život, ispunjenje čežnje, spas i zdravlje čovjeka. Nema čovjeka koji ne želi biti dobar, lijep, istinit, ljubljen, jedno s drugima. Sve suprotno od toga: zlo, laž, ružnoća i razdijeljenost – izbacuje me iz postojanja, razara život u meni i oko mene. Zato je čovjekova temeljna patnja udaljavanje od bitka ili nemoć da s njime bude u dobrim odnosima ili kad ispadne iz njegovih zakonitosti. Na to upozorava savjest kao glas bitka. No, čim se podsjetim čiji/čija sam, tko me to htio, kome sam dragocjen(a), od kakvog materijala sam sazdan(a), koje to sile i snage u meni postoje i s kojima se mogu služiti; odmah u mene ulazi mir, zdravlje, sigurnost, spremnost da idem uzdignute glave kroz dan. Ja tad (o)živim.
Pa krenimo u tu avanturu ne samo opisivanja ili govora o temeljima života, bilo iskustveno bilo teoretski, nego odvažimo se odmah uranjati u tu stvarnost koja je u nama i oko nas. Dopustimo da nas ta stvarnost prožima, oživi, ozdravi i ohrabri. Učinit ćemo to kroz tekstove u nastavcima u nekoliko sljedećih brojeva ovog časopisa.
DOBROTA – iskustvo:
Puno puta imala sam priliku čuti sljedeće: Dobrota je čvrsto tlo na koje mogu položiti svoj život. Ona je u temelju svega što postoji. Ali ključno je bilo moje povjerenje u tu istinu a još više moje povjerenje u smislu oslanjanja svog života na osobu koja je Apsolutna Dobrota. Živo, inteligentno biće koje me nadilazi, koje me stvorilo i još stvara i koje je potpuno i neopozivo za mene, za moj život, za moju sreću.
Prije su moji temelji bili drugi ljudi, vlastite snage, to da u nečemu uspijem i sl. Shvatila sam da su oni krhki temelji koji se ruše onda kada mi je oslonac najpotrebniji. Ne zato što to tako žele, nego su nemoćni dati mi onu čvrstoću i onu sigurnost koju trebam – neki umru, neki se razbole pa trebaju pomoć od mene, neki se udalje, neki me razočaraju jer su samo ljudi a u meni su puno veće čežnje i očekivanja koja može ispuniti samo Apsolutna Dobrota, neki me ne razumiju, neki su prezahtjevni pa puno očekuju što im ne mogu ispuniti, neki me uvjetuju, a neki vežu… itd.
A samo ovaj temelj Dobrote, vrhunske inteligencije, koju prepoznajem i otkrivam već po prirodnim zakonima koji su vidljivi materijalno u svemu stvorenom, pa i u meni samoj, samo ona čuva moj život. A to je ono što mi je najpotrebnije! Sačuvati život! Da mene bude! Imati sigurnost: Bit će dobro! Sutra će biti bolje! Samo iz tog temelja mogu vjerovati u bolje sutra, u bolju Hrvatsku, u bolji svijet i imati duboki mir.
Konkretna situacija koja me ponukala za ovakav zaokret u razmišljanju pa i u samom življenju, bila je; kada sam jednom prilikom na predavanjima profesora Tomislava Ivančića u tzv. Kinoteci čula slijedeću istinu: Samo se na Stvoritelja možeš osloniti a ljude možeš jedino prihvaćati i ljubiti takvi kakvi jesu.
Kako me to oslobodilo! Od kada živim sa takvim stavom moj život je puno radosniji, imam sigurnost, zaštitu, mir, neku lakoću unatoč izazovima kojih ne manjka svaki dan. Ali ja sada imam snagu i zaklon, imam se na koga osloniti kada dođu dani nevolje. Isti život, ista osoba u meni (slaba, krhka, u strahu …) a potpuno nova kvaliteta života – jedna odvažnost u meni za nove korake, hrabrost biti to što jesam, prihvaćati sebe konkretnu, moći izreći sebe, zauzimati se za dobro bez obzira koliko to košta a pogotovo imati svijest: ja znam kamo se mogu vratiti da se ne znam što dogodi.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
