Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica
Ovo suvremeno doba gajilo je nadu u uspostavu savršenog svijeta koji se zahvaljujući znanstvenim spoznajama, tehnologiji i tehnici činio ostvarivim. Ali se s vremenom jasno pokazalo da takva nada čovjeku sve više izmiče iz ruku.
Unatoč svim naporima zdravstvenih i farmaceutskih istraživanja, bolesti, kako somatske, tako i psihičke, neprestano se umnažaju. Nažalost, među njima raste broj neizlječivih bolesti. Svakovrsni problemi, napadi, ugroženosti, bolesti i patnje muče sve nas. Svagdašnji javni život nanosi čovjeku rane i povrede. Mnogo je razočaranih i očajnih. O scenariju straha i ugroženosti koronavirusom već se iscrpno govori u svagdašnjem i javnom životu. Jedno istražiteljsko povjerenstvo UN-a ustvrdilo je da čovječanstvu ostaje još samo nekoliko desetljeća do “point of no return”, u kojoj je kasno vlastitom snagom ovladati problematikom visoko tehnicizirana svijeta. Znanstvenici se pitaju gdje je rješenje tih problema. Sigurno da postoje ovakvi znakovi vremena koji ulijevaju strah i nemir.
Gdje je izlaz?
“Kada se zlo u nama i oko nas zgusne, trenutak je to pobjedonosnog početka dobra.” (T. Ivančić, Put do slobodnog čovjeka u Hrvatskoj i Europi,str.9.)
Postoje i drugi znakovi vremena na koje se možemo nadovezati, ali koji nas ohrabruju i koji nam ulijevaju nadu. Humanističke znanosti, teologija i filozofija već odavno pokazuju da su izvori svih čovjekovih nedaća prvenstveno na njegovoj antropološkoj razini. “Izvor dobra i zla odnosi se na antropološku znanost.” – bile su riječi prof. dr. sc. T. Ivančića na svom posljednjem održanom Međunarodnom studiju hagioterapije 2016.
Novost u cijelom istraživanju antropološkog područja čovjeka jest hagioterapija koju je inicirao dr. sc. Tomislav Ivančić i koja istražujući čovjekovu duhovnu dušu, njezine sposobnosti i oštećenosti, pokazuje da se ozdravljanjem patnje duhovne duše kao i razvijanjem njezinih sposobnosti otvara mogućnost za bolji svijet, jer u konačnici čovjek se sam odlučuje pred Stvoriteljem hoće li usvojiti taj put ili neće. Suvremena znanstvena otkrića jasno pokazuju nužnost takve medicine koja će ozdravljati ne nešto na čovjeku, već samog čovjeka . A čovjek jest oduhovljena duša.
Njegova bit je da je osoba, a središte osobe je srce. Zbog toga možemo reči – srce, to si ti/mi kao osoba/e. Srce je izvor duhovnih snaga za moralno ozdravljenje čovjeka. Upravo se u čovjekovu srcu rađaju mnoge, manje ili veće, nade. Nada obilježava ljudski hod jer cijeli je svoj život čovjek u stalnu iščekivanju: kada je dijete, želi narasti; kada odraste, nastoji se ostvariti i uspjeti; kada ostari, žudi za zasluženim mirom. ( usp. Benedikt XVI )
Antropološki (duhovni) lijek – nada
- Nada je uvjerenost da je ono u što se vjeruje moguće ostvariti.
Ona je prakticiranje onoga u što se vjeruje i očekivanje da će se uspjeti stići do cilja.
Čovjek počinje starjeti kada se prestane nadati. Zbog toga je bitno ( i hitno!) postati i biti svjestan da se uvijek može početi iznova. Danas mogu postati čovjek nade. Ako mi je duša zarobljena, danas ću raskinuti njezine okove. Ako sam se udaljila/o od svog Izvora, danas ću početi ponovno razgovarati s Njime.
2.Za nadu je važna ustrajnost, hrabrost, upornost.
Kada izgubimo poticaj,oduševljenje, gorljivost, velikodušnost, to je često i zbog toga što postoji neko obeshrabrenje, neki tajni očaj koji se počeo slijevati u naše srce i koji ima demobilizirajući efekt. Zbog poteškoća, razočaranja, briga, gubimo snagu i često puta odustajemo.
Lijek je u buđenju nade. Nada, da bi postala snaga u nama, treba snažan temelj – istinu na koju se oslanja. Čovjeku je potrebna istina.
3. Istina koju argumentiraju iskustva pokazuje da čovjek ne može vlastitim sposobnostima i materijalnim dobrima osigurati onu nadu koju ljudska duša neprestano traži. Ta nada može biti samo Netko koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što mi sami svojim silama ne možemo postići. Taj netko može biti samo Stvoritelj. Budući da postoji Stvoritelj, apsolutno dobar i svemoguć, onda nada ne može umrijeti.
4. Treba učiti se nadati. Nada je let, kaže sv. Bonaventura i ona od nas zahtijeva korjeniti napor. Tko se želi nadati mora podignuti glavu, usmjerujući svoje misli prema gore, u visinu naše egzistencije, tj. prema Stvoritelju. Mora podići svoj pogled kako bi zamijetio sve dimenzije stvarnosti. Mora uzdići svoje srce otvarajući ga za najvišu ljubav. Mora uposliti i svoje ruke.
Nadati se znači stvarati argumente za ostvarivanje očekivanoga, biti uporni te tako stići do iskustva dobivenoga i ostvarenoga, što ozdravlja ranjenu nadu. Treba znati čekati sve do ostvarenja nade. ( usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka, str.126.)
5. Nada je i dar. Dar obećanja nade je dar što ga mi kao već obdareni očekujemo od onoga koji je jedini istinski može darivati: od Stvoritelja.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
