Razgovarala: Željka Kolar (Arhiva Hagiohr-a)

Intrigira me tema reevangelizacije i, još više, uklopljenost hagioterapije u reevangelizaciju i evangelizaciju. Stoga sam potražila prof. Ivančića i u ugodnom razgovoru saznala sve što me zanimalo o toj temi. Mislila sam pri tome i na Vas, čitatelje. Nadam se da su sljedeća pitanja artikulacija i Vaših nedoumica, a da su odgovori čvrsti argumenti u razumijevanju Crkve, svijeta i hagioterapije.

Što je točno reevangelizacija i koliko je različita od evangelizacije?

Crkvi je stalno potrebna obnova, promjena, obraćenje, kako to kaže dokument Gaudium et spes. Ona je semper reformanda; uvijek se treba reformirati. Pod reevangelizacijom, dakle, smatramo evangelizaciju Crkve. Kada pak govorimo o evangelizaciji, onda mislimo na to da Crkva treba evangelizirati svoje okruženje, svijet, one koji nisu još kršteni, koji nisu upoznali Isusa Krista. Njima Crkva treba navijestiti Radosnu vijest. 

Još je Papa Pavao VI u dokumentu Evangeli nuntiandi izrekao da Crkva počinje evangelizirati samu sebe. Naime, zato jer je čine i ljudi, ona je stalno u opasnosti da otpadne od Evanđelja i Isusa Krista i upadne u formalnosti obreda i molitve. Ona se mora potpuno okrenuti Isusu iz Nazareta, a prestati biti samo obredna i uvučena u sebe. Drugim riječima, Crkva se ne smije ravnati po pravilima religija i religioznosti, nego po Evanđelju. Reevangelizirati znači Crkvi navijestiti Radosnu vijest, pokazati joj da se mora oslobađati svojih otpada od Boga i prihvaćati živog Isusa.

Crkva pati kada Isusova riječ nije do kraja ušla u njenu praksu i mentalitet. Crkva je nesposobna, nemoćna i tragična kada nije ispunjena Duhom Svetim i kada ne prihvaća Isusove riječi, njegovu osobnost, kad ne druguje s njim. Ako ona nije reevangelizirana, ni svijet neće biti evangeliziran.

Vjernici pak, u većini, samo formalno žive svoje kršćanstvo. Oni idu u Crkvu nedjeljom, na vjeronauk u školi, idu na razna hodočašća i slavlja, ali to su često formalnosti koje ne zadiru dublje u njihov život, i zbog toga je Crkva neautentična i nemoćna pomoći sebi i drugima. Crkva stoji u očekivanju svog obraćenja.

Smatram da je čak dobro da je svijet napada jer joj to može pomoći da se zamisli nad sobom i okrene Isusu.

Crkva može i treba evangelizirati svijet, ali tko može reevangelizirati Crkvu?

Da, ako Crkva, dakle i papa, biskupi, svećenici i vjernici, koji trebaju raditi na evangelizaciji, sami trebaju obraćenje, nameće se pitanje – tko će to provesti? Moramo li čekati da Isus ponovno dođe na zemlju? Hoće li Duh Sveti na neki vidljivi način to učiniti ili će nam Bog poslati neke svete ljude koji će obnoviti Crkvu?

Nije tu problem, nego sama Crkva, od pape, biskupa, svećenika do vjernika, treba se zamisliti i prihvatiti reevangelizaciju kao svoj prvi zadatak i najprije na sebi vidljivo pokazati plodove obraćenja Isusu Kristu – da se npr. na nov način slavi Euharistija, tako da vjernici iz Crkve u svijet odlaze kao sveti, preobraženi ljudi.

Time što nemamo svećeničkih i redovničkih zvanja i što župe ostaju prazne, Bog jednostavno poziva, urgira da načinimo taj prvi korak. Crkva treba odustati od svojih bezbrojnih zadaća kojima ništa ne postiže, a zamisliti se nad sobom i vidjeti da je u mnogočemu otpala od Evanđelja. Do toga će prije ili kasnije doći jer i sami svećenici uviđaju da se njihove molitve i način slavljenja Euharistije moraju promijeniti. Dolazi neko novo osvježenje koje osjećam iznutra u Crkvi i ono će uspjeti ukoliko budemo imali hrabrosti ići do kraja.

Nije li čovječanstvo u 21. stoljeću, uz naprednu znanost, savršenu tehnologiju, dostupna znanja i sve moguće psihološke treninge i prakse, nadraslo potrebu za evangelizacijom?

Svijet nema drugih načina da postane bolji nego jedino ukoliko Crkva sebe obnovi i time svijet nađe sredstva za obnovu. Za Crkvu je nužno da se provede reevangelizacija, a za svijet je neophodno da prepozna čovjekovu duhovnu dimenziju, njenu izranjenost i mogućnosti liječenja. 

Pored svih pokreta, svih znanstvenih rezultata i alternativnih ponuda, čovjek se uopće ne mijenja. Ni škole, ni fakulteti, ni to što netko postane doktor znanosti, uopće ne mijenja čovjeka ni njegov život. Ništa u svijetu ne može promijeniti čovjeka. Uz sva znanja uopće ne znamo što je čovjek niti smo otkrili što bi se u njemu trebalo promijeniti da postane bolji. To manjka svijetu i znanosti, pa čak i Crkvi i teologiji. Čovjek je prvenstveno duhovna duša, i po njoj on govori, misli, stvara, odgovoran je, slobodan i svjestan… i morao bi moći stati na kraj svome zlu, nepravdama koje čini.

Međutim, protiv zla nemamo nikakvih snaga ni u 21. stoljeću niti ćemo ih imati u 22. Budući je cijelo čovječanstvo na razini zla, što u Crkvi prepoznajemo kao istočni grijeh, ono nema snage uništiti zlo i smrt. S napretkom znanosti ispadamo samo još slabiji, ovisniji i nemoćniji. A čovjek vapi iznutra da mu se pomogne.

Zašto postoji toliki jaz u komunikaciji na relaciji Crkva – svijet?

S jedne strane, Crkva kao da čitavu moralnu strukturu čovjeka smješta na razinu religioznosti, razinu odnosa s Bogom, gdje onda imamo logiku – ako griješim, Bog će me kazniti, dakle Bog je strogi sudac. S druge strane, ljudi u svijetu, ateisti i pripadnici drugih religija, ne nalaze argumente zašto ne bi smjeli griješiti. Danas u svijetu nemamo nikoga tko bi bio kompetentan reći zašto se ne smije činiti zlo, a zašto bi trebalo činiti dobro. Svijet ima jedino pravni sistem koji sankcionira one koji su nekome nešto naškodili. Ali, što s ljudima koji su zločesti, koji mrze, koji se svađaju sa susjedom, koji su lijenčine, ovisnici i sl.? Tko njih uzima u obzir?

Dakle imamo dvije krajnosti: odvojenost Crkve od svijeta, ali i svijeta od temeljne spoznaje čovjeka. Niti Crkva govori o čovjeku, a niti svijet. Najteže bolesti čovjeka, duhovne bolesti, Crkva uopće ne vidi, nego govori o uvredama čovjeka prema Bogu iz kojih slijedi Božja kazna. Naravno da ljudi onda radije izbjegavaju takvu Crkvu. A svijet opet kao da uopće ne smatra da postoji grijeh i zlo, i to zato što znanost nije proučavala duhovnu dimenziju i nesposobna je obrazložiti zlo. Čovjekovi najdublji problemi, poput bolesti, ovisnosti i mržnje, nisu ni znanstveno ni teološki stavljeni na pravu razinu.

Dakle, i svijet i Crkva su se zapravo odvojili od onog središnjeg, od čovjeka, on je ostao sam. Crkva gleda samo prema Bogu, a svijet promatra čovjeka samo na njegovoj psihosomatskoj razini. Crkva se mora približiti čovjeku, razumjeti ga i spašavati kao što je to radio Isus iz Nazareta, a svijet mora u svojoj znanosti spoznati tko je to čovjek. Tada ćemo postati jedno jer će Crkva moći liječiti ono temeljno u čovjeku s Božje strane, a znanost s ljudske. Tada ćemo imati jedno društvo i tada će Crkva biti duša društva. Ono što će i Crkvu i svijet osloboditi za međusobno razumijevanje i komunikaciju je temeljito proučavanje čovjeka kao čovjeka – njegove duhovne dimenzije. 

Koliko je hagioterapija istoznačnica s evangelizacijom i reevangelizacijom, a koliko je različita?

Hagioterapija je zapravo temeljita priprava na evangelizaciju i reevangeliazciju. Uveo bih ovdje i pojam duhovna obnova svijeta. Jer, reevangelizacija i evangelizacija se tiču Crkve, a duhovna obnova je spoznaja čovjekove duhovne dimenzije, njene izranjenosti i njezinog liječenja. 

Crkva treba hagioterapijsko istraživanje kako bi dublje spoznala čovjeka i otkrila kako ona djeluje na njega. Time bi Crkva prestala biti ustanova koja brani Boga, a čovjeka ostavlja bolesnim i nespašenim. Uostalom, Isus je došao braniti čovjeka, a ne Boga; Boga ne treba braniti jer je apsolutno biće. 

S druge strane, svijetu je potrebna znanost koja istražuje čovjeka u njegovoj duhovnoj dimenziji jer do sada u znanosti čovjek nije pronašao sam sebe. 

Je li nam potrebnija reevangelizacija ili evanglizacija?

Crkva ne može evangelizirati ako nije reevangelizirana. Njoj je potrebna reevangelizacija, a svijetu što prije treba evangelizacija. Jer, on što hitnije treba čuti da je Bog ljubav. Crkva dakle mora navijestiti, dati do znanja svijetu da Bog neizmjerno voli čovjeka, ne kažnjava ga, nego ga želi spasiti, bdije nad njim i ljubi svakog čovjeka od trenutka začeća, da je svijet ispunjen neizmjernom Božjom ljubavlju – to Crkva mora naviještati. Međutim, za sada je u Crkvi jači navještaj grijeha – kritiziramo jedni druge jer griješimo. Crkva viče na svijet zašto se ne pokaje, a svijet predbacuje Crkvi zašto ona griješi i zašto se ona ne popravi. Jedni i drugi smo ljudi i ne možemo sami sebe popraviti. Moramo poći na duhovnu dimenziju gdje je onda čovjek spojen s apsolutnim Bogom i tek tada može doći do preobrazbe Crkve i svijeta.

Nakon reevangelizacije Crkve hoće li evangelizacija teći spontano, a ne kao zadatak koji Crkva mora obavljati?

To je sasvim normalno. Ako sam reevangeliziran, ako zavolim Isusa Krista, onda ne mogu prešutjeti ono što sam vidio i čuo i doživio. Kao Kristov, obraćeni čovjek, „zračim“, vidi se već na mom licu kao na ekranu da sam drugačiji i već to mijenja ljude oko mene pa i ako nikome ništa ne kažem. Kada smo s Bogom, on nas čisti od zla i grijeha, a mi postajemo ljudi koji mijenjaju svijet; iz nas „zrači“ taj odnos prema Svemogućem Bogu. To znači reevangelizirati. Dati Crkvi da upali svoje svijetlo. Nemoguće je da to svijet ne vidi i ne počne se mijenjati, a to je onda evangelizacija.

Mnogi misle da je evangelizacija neko propovijedanje drugima. Treba svjedočiti, kaže Isus i on nas šalje kao svjedoke, ali to najprije znači da ljudi primjete da smo drugačiji i onda sami požele postati takvi. Ljubav i dobrota su silno privlačne i one zapravo ljude mijenjaju. Evangelizacija nije problem, meni je problem reevangelizacija Crkve, odnosno kršćana.

Hoćemo li jednom moći reći da smo evangelizirani i reevangelizirani kao što možemo reći da smo završili osnovnu i srednju školu?

Kada bi reevangelizacija i evangelizacija bile učenje, onda bismo mogli reći da smo naučili. Budući da je to život, ulaženje u sve veće prostore duha, a duh je bezgraničan, reevangelizacija je ulazak u proces beskrajnog razvoja, ulaženje u apsolutnost Boga. Radi se dakle o stalnom pokretu. Bitno je ući u taj proces. Ono što nam manjka je da nismo u tom procesu, da smo izvan njega i uopće ne uviđamo da u njega treba ući. Naporno je biti čovjek, opterećen psihofizičkim zahtjevima i ograničenostima, ali je lijepo to biti onda kada uvidimo da psihofizička stvarnost nije odlučujuća i primarna pa se okrenemo prema dobru i ljubavi.

Oslobađa li više hagioterapija ili evangelizacija?

Evangelizacija i reevangelizacija nas oslobađaju za odnos prema Bogu i za pobjedu nad svakim grijehom jer se tu radi o prihvaćanju Božje snage u nama. Zato su reevangelizacija i evangelizacija neizmjerno važne čovječanstvu. Hagioterapija je, rekao sam već, priprava za evangelizaciju i reevangelizaciju. Jer, čovjek može do neke mjere sebe liječiti, može postati plemenit i odlučivati se za dobro. Sveti Pavao nam govori kako je na čovjeku da se odluči da neće činiti zlo, ali nije na njemu i da to provede. Radi se dakle o dva stupnja i stoga smatram da je danas i svijetu i Crkvi prvo potrebna hagioterapija kao preduvjet da bismo razumjeli i započeli evangelizaciju. Jer s njom spoznajemo, počinjemo tako činiti, uviđamo svoje granice onda se spajamo s onim što još imamo, a imamo neizmjerne mogućnosti.

I napokon, smatram da trebamo temeljito i znanstevno proučavati upravo Isusa Krista. I hagioterapija naglašava da se Boga i Isusa Krista može i znanstveno spoznati, neovisno o Crkvi, sakramentima i obredima jer Isusa Krista možemo vidjeti kao genijalnu povijesnu osobu, mudraca, i možemo proučavati njegova djela i riječi i na taj način biti s njim u kontaktu. Tako da je na dva načina moguće doći u kontakt s Isusom. Jedan je preko Crkve, njegova Tijela i sakramenata, a drugi je preko toga da proučavamo njegovu osobu i vidimo da se isplati biti kao on i postajemo dobri. Tko god dođe u kontakt s Isusom Kristom, promijeni se. I zato da bi Crkva evangelizirala, da bi svjedočila ljudima o Kristu, ona mora imati Krista, Krist mora biti u njenom čitavom biću. 

Prethodni članakNova evangelizacija u hagioterapiji – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakIscjeliteljska ljubav Božja
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)