Piše:dr. Senea Mihaljević, spec. psihijatar

U posljednjih nekoliko desetljeća, a osobito posljednjih godina, zapadna civilizacija
bilježi porast interesa za duhovno, što se može objasniti prirodnim čovjekovim
traženjem „nekog višeg životnog smisla“. Povećani interes za duhovno nije mogao
ostati nezapažen ni među znanstvenicima koji taj aspekt čovjekova bića nastoje
racionalno objasniti.

Mjerljivost duhovnosti/religioznosti

Prije dvadesetak godina istraživanja duhovnosti/religioznosti bila su rijetka. Među mogućim razlozima negiranja istraživanja duhovnosti bila je i poteškoća u objektivizaciji istraživanja nečega doživljenog kao nejasno i apstraktno.

Naime, evaluacija znanstvenih istraživanja u konvencionalnoj medicini i psihologiji vrši se putem specijaliziranih upitnika i statističke obrade. Prividna nemogućnost evaluacije istraživanja duhovnosti utjecala je na manji interes znanstvenika za to područje.

Ellison (1983.) navodi da pojmovi kao što su „duhovnost“ i „well-being“ (dobro
osjećanje) imaju subjektivna značenja koja je nemoguće operacionalizirati, zbog
čega psiholozi ignoriraju duhovnu dimenziju kao dio ljudskog blagostanja.

S druge strane, mnogi autori kritiziraju i redukcionizam tradicionalne znanosti – duhovnost se ne može mjeriti u okvirima prirodnih znanosti (Oldnall, 1996.) jer se odnosi na pojmove kao što su ljubav, nada, smisao, svrha, a to su pojmovi koji se ne mogu u potpunosti obuhvatiti tradicionalnim znanstvenim metodama (Colluci, 2008.).

Swinton (2001., citirano u Colluci, 2008.) zaključuje da postoji potreba za razvojem novih
metodologija i načina istraživanja duhovne dimenzije koji mogu obuhvatiti skrivene dubine ljudskih emocija i iskustva.

U samom istraživanju tog područja vrlo je važno točno definirati pojmove religioznost
i duhovnost. Naime, u zapadnoj se civilizaciji sve više i radije upotrebljava pojam
duhovnost koji je puno širi od pojma religioznost (Colluci, 2009.). Prema Koenigu (2000.), duhovnost je osobno traganje za razumijevanjem odgovora na konačna pitanja o životu, o smislu te o odnosu sa svetim i transcendentnim koji može (ili ne mora) “voditi do” ili “podići od” razine religioznih rituala i formacije u zajednici.

Religioznost je organizirani sustav vjerovanja, prakticiranja rituala i simbola stvorenih
da jačaju bliskost sa svetim i transcendentnim (Bog, viša sila ili krajnja istina/realnost)
te da jačaju razumijevanje odnosa i odgovornosti prema ljudima s kojima čovjek živi u
zajednici (Koenig, 2000.).

Neki autori smatraju da je ispravnije istraživati religioznost budući da je ona „konkretnija“, mjerljivija, egzaktnija (mjeri se, npr. broj odlazaka na bogoslužje, broj pročitanih religioznih knjiga i sl.), dok je duhovnost navodno uključena u psihološke termine čime se ne može postići odgovarajuća korelacija s psihološkom objektivizacijom (Hall i sur, 2008.).

Osim toga, mnogi smatraju kako nije dovoljno mjeriti religioznost u kategorijama „manje i više religiozan“, već je potrebno obuhvatiti dubinu kojom religioznost zahvaća čovjeka (Hall i sur., 2008.).

Primjena duhovnosti/religioznosti

Brojni su načini na koji duhovnost i religioznost mogu biti povezani sa „zdravim ishodima“. Prema Derviću i suradnicima (2004.), zaštitni čimbenici religioznosti u vezi sa suicidalnošću jesu moralan stav i nizak stupanj agresivnosti.

Tome se mogu još dodati: zdrava suportivna mreža ljudi, kognitivno restruktiriranje, davanje smisla svakom događaju, unutarnja refleksija s posljedičnim jačanjem samopoštovanja, motivacije i sudjelovanje u unutarnjim promjenama, čemu su vanjske posljedice jačanje zdrave društvene mreže, osjećaj smisla, svrhe i vrijednosti (McIntosh i sur., 1993.; Birnbaum & Birnbaum, 2004.).

Duhovnost i religioznost imaju, uostalom, dobrobit za fizičko zdravlje jer neizravno promoviraju zdrav način života (zabranjujući pušenje i korištenje droga, te potičući zdrav način prehrane i relaksaciju).

Većina dosadašnjih istraživanja dokazala je da religioznost i duhovnost, u osobama
koje traže psihijatrijsku pomoć, „leže“ kao moguć izvor snage, tj. kao izvjesna coping
strategija, odnosno način suočavanja sa stresom (Koenig, 2000.). Osim toga, postoje
indicije da pacijenti istinski pogođeni svojom bolešću pokazuju veći interes za
religiozno s ciljem traženja smisla za svoju patnju (Nađ i sur., 2008.).

Patnja kao sastavni dio života ima više kategorija, a ona specifično ljudska patnja neizostavno će tražiti svoj smisao i rješenje u duhovnosti i religioznosti (Ivan Pavao II., 1995.). Osjećaj smislenosti može biti pojačan terapijom koja uključuje duhovnost i/ili
religioznost. Frankl je svojom logoterapijom prvi otišao korak dalje od „obične“
psihoterapije u traženju smisla i „višeg cilja“ ljudske patnje (Frankl, 1998.).

Wong (1998.) je osmislio terapiju orijentiranu na osobni rast, a ne na probleme.
Njegova je terapija „hibrid“ egzistencijalno-humanističke psihologije i kognitivno-
bihevioralne terapije.

D’Souza i Rodrigo (2004.) razvili su kognitivno-bihevioralnu terapiju pojačanu
duhovnošću („Spiritually-augmented Cognitive Behaviour therapy“) koja uključuje
tehnike orijentirane prema traženju smisla i svrhe (npr. smisao situacije u kojoj se
netko nalazi kao i globalni smisao), a Propst je dokazala da je primjena takve vrste
terapije učinkovitija od same kognitivno-bihevioralne terapije kod oboljelih od
depresije (Propst i sur., 1994.).

U Hrvatskoj je razvijen autentični hrvatski model pružanja duhovne pomoći nazvan
hagioterapija (Ivančić, 2003.) koji pronalazi sve više prostora za integraciju u
dosadašnju medicinu, osobito u onim područjima, odnosno u onim slučajevima kada
dosadašnje terapijske spoznaje ostaju bez rezultata.

Iskorak hagioterapije u suvremenu znanost

Hagioterapija kao znanstvena metoda ne samo pružanja duhovne pomoći već i
istraživanja duhovne duše svoje znanstvene korijene ima u teološko-filozofskim
pronalascima samog utemeljitelja.

Njegovu filozofsko-teološkom načinu razmišljanja priključuje se sve veći broj znanstvenika koji dolaze iz okružja prirodnih (egzaktnih) znanosti, poglavito neuroznanosti. Neophodnost ujedinjenja tih različitih znanstvenih pristupa izražena je na Prvom međunarodnom znanstvenom simpoziju o hagioterapiji 2006. godine u Zagrebu.

U Njemačkoj je izrađen i prvi doktorat na temu hagioterapije, a uslijedili su i drugi, npr.u Ukrajini i drugdje. Hagioterapija je prezentirana na brojnim simpozijima održanim na temu istraživanja u duhovnosti/religioznosti i bila vrlo zapažena.Kao terapijska metoda uvrštena je i u prvi psihoterapijski simpozij održan u PB Vrapče 2007.g., iako od toga laskavog priznanja ipak odudara činjenica da hagioterapija nije psihoterapija.

Znanstvena tendencija hagioterapije ogleda se u provođenje odgovarajućih istraživanja i prezentaciji rezultata u znanstvenim časopisima.Dobre temelje za daljnja istraživanja daju već ona provedena u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu te u Centru za hagioterapiju u Slavonskom Brodu.